Zimske radosti

U Južnoj Koreji već danima traju Olimpijske igre na kojima sportaši od prvog dana kukaju kako im je – hladno. Gospodo sportaši, pa Boga mu poljubim, odlučili ste se baviti zimskim sportovima i sad vam je hladno?! Postoji neki razlog zašto se zovu Zimske olimpijske igre. Proljetne nisu bile moguće zbog peludnih alergija. No, ako vam je hladno, što se niste bavili šahom ili nekim toplim sportom? Tipa kriglanje ili kotletika. Stari bilogorski sportovi koji nude dobre uvjete, obilje zabave i sportski način života, a zanimljivo je kao i biatlon. Ako ne i zanimljivije. Uvijek netko dođe s puškom na ramenu, pa svi gacamo naokolo pripiti i pucamo u šumu, prijetimo susjedima… Bitno da nam nije hladno, jer naučio sam što znači hladno.

Hrabar i gord kakav jesam, moram spomenuti vrijeme kada sam se profesionalno bavio motociklizmom. Posve neočekivano, tada nezaposlen, šetao sam Bjelovarom. Ugledao zanimljiv plakat, prihvatio izazov, obukao uniformu i postao poštar. Da, radio sam kao poštar, poštonoša, kako god. Nešto manje od dvije godine, ali sasvim dovoljno da steknem neka iskustva koja neću tako lako zaboraviti. Odmah da razjasnimo, svi stereotipi koji se vežu uz megaseksualce na žutim motorčićima su uglavnom točni. Poštari su i dalje dobar duh seoske komunikacije, mrzitelji Osmice, borci za natalitet, hrabri na najjače, nerijetko oportunisti, poseban soj ljudi u svakom slučaju. More dogodovština sam doživio radeći to kratko vrijeme kao poštar. Općenito me život do sad provukao kroz brojna sita, ali ništa, baš ništa me nije moglo pripremiti na dostavu pošte u snježnim uvjetima.

Čuvam neke uspomene na taj period života i još ću brdo priča ispisati o svojim poštarskim danima. Uglavnom čim me zaborave u nekim dijelovima grada i u nekoliko okolnih sela. Mala smo sredina. Ne treba mi baš da me netko naoružan naganja. Držat ću se za sad zime jer su me ove snježne padaline podsjetile na tu godinu na terenu. Počeo sam kao gradski poštar, učeći struku, kombinirajući selo, predgrađe i uži centar. Velik broj korisnika na malom prostoru, pa je čovjek primoran brzo učiti. Prednost je što je sve blizu. Čak sam bio biciklist neko vrijeme. Padne kiša, zazimi ili nešto i čovjek se skloni. Slušao sam priče o kolegama koji su dnevno tukli velike kilometraže, ali u selima koja su rijetko naseljena, pa se posao činio lagan. Baš ta zima koju pamtim nije bila neka. Tu i tamo kiša, malo vjetra i sve oko 5 stupnjeva u plusu. Već je prošla i Nova godina, kada me zadesio novi rajon. Nešto tipa premještaj na drugi teren. Daleko selo kodnog naziva Narnija jedan dan, a drugi dan predgrađe. Najbolje od svega, ponovno mi je mentor bio lik koji me i učio poslu. Zovu ga Prcko. Shvatio sam zašto tek kad sam otišao na njegov teren.

Gradski teren, pričamo o Gradu Bjelovaru, me dosta iscrpljivao. Puno posla, puno paketa, puno svega, a ja sam i dalje bio novajlija. Snalazio sam se kako sam znao, ali nisam bio ni do boka starim poštarima koji su već napamet znali tko koga, gdje, kad i zašto. Radovao me stoga taj premještaj jer se selo činilo pitomije i bilo bi idealno da se vikend uoči učenja novog rajona temperature nisu spustile do -10. Sve je začinio i prvi snijeg te godine. Obilan, obilan snijeg. Doba godine kao i ovo, nešto oko veljače. Mislim da mi nikada nije bilo hladno kao tada. Snijeg do koljena, -10, ja na motoru vozim pravac neka nedođija i tako svaki dan naredna 3-4 tjedna. Nisam nikada o tome razmišljao, ali taj seoski teren je dnevno uključivao više od 50 kilometara – na motoru. Sve sam od opreme obukao na sebe, kupio i nešto nove i nije pomagalo. Nemoguće se zagrijati. Provesti 4 – 5 sati u tim uvjetima i nije neki štos. Onda je srećom zatoplilo, pa se temperatura podigla na čist ugodnu nulu.

Tko nikada nije nosio duge gaće, ne zna koliko je to dobar izum. Da, da, ok, ok… Taj vaš kotač će modernizirati transport, promijeniti svijet i to sve, ali jeste li ikada probali nositi duge gaće?! Nema boljeg kad napadaš selo na kraju svijeta koje se zove Narnija, vani je -10, a ti na apencu šaltaš nižu i ometaš babama signal na HRT televizoru. I tako svaki drugi dan, po 5-6 sati i još pun gemišta. Ako to nisu uvjeti za beneficirani radni staž, ne znam što jest. I onda vidim ove gmizavce na igrama u Koreji kojima je zima. Pih! Ne samo da bih mogao skijati 2 sata s puškom na ramenu, već bih putem dostavio pokoji paket i penzije, odstrijelio tetrijeba, popio 100 gemišta i sve to s osmijehom na licu. Ako sam ja ovakav uspio ovladati nekoliko mjeseci ekstremnih uvjeta, onda svatko može. Pogotovo ako je motiv medalja i vječito mjesto u sportskoj povijesti. Osobno se radujem svim ovim padalinama i navijam za neki ozbiljniji snijeg jer sam vozeći se motorom kroz sve te šume na kraju svijeta otkrio nebrojna genijalna mjesta za sanjkanje. Malo mi nedostaje sanjkanje i te domaće zimske radosti. Čemu duge gaće, ako ne za zimske radosti? Vidimo se na sanjkanju. Medalja neće biti u našoj disciplini, ali kuhano vino bi se moglo pojaviti. Tko zna, možda nam se pridruži poštar.

Električna stolica

Prije dva dana su me premjestili iz bloka C u odjel za izvršenje kazne. Dok ... Read more

Loša detektivska priča

Nekada davno, radio sam kao vodoinstalater. O tome će tek biti puno priča. Danas je ... Read more

Odgovori