Zbogom nasilje

Čovjek uči. Takvo je biće. Uči, napreduje i postoji. Ili ne uči i propadne. Brojne civilizacije čije kosti ispod prašine pronalazimo svakodnevno govore da je tako. Učenje je proces. Ne učimo svi isto. Jedan sam od onih što uči na teži način. Uglavnom na svojim greškama. Skupa škola koja djeluje s odgodom, kao neke mine, samo više razorno. Opiranje tom procesu, bar u mom slučaju, se pokazalo neučinkovitim. Prihvatio sam to, kao i prateći strah od spoznaja koje me svako malo udare u glavu. Tu ludu glavu zbog koje nisam postao maturant generacije. A mogao sam to biti, trebao sam to biti. I bio bih taj lik da nisam u srednju došao kao klinac iz provincije.

Ne tražim alibi, ali nije isto odrastati na selu ili u gradu. Premda je konkretno mjesto iz kojeg potječem veoma uređeno i nimalo vukojebina kakva Vam na prvu padne na pamet, ipak je provincija. Živi se mirnije, opuštenije. Ima sve što treba imati, ali taman nedovoljno da se isproba sve. Što sam stariji sve više uviđam prednosti takvog mjesta i njegovih pogodnosti za život. U onim formacijskim godinama nije baš tako idealno. Vidio sam to na vršnjacima iz grada kada sam krenuo u srednju. Muški razred, nadrkani pubertetlije, nas nekoliko iz provincije umiješani među posve funkcionalne barabe iz gradskih škola. Trebalo se brzo prilagoditi. Srećom, to je stvar koja mi ide dobro.

Veoma brzo sam se uklopio u kliku koja je bila, činilo se tada, najgore što se moglo dogoditi srednjoškolskom sustavu tog doba. Manje više smo bili sjajni đaci prema sustavu ocjenjivanja, a istovremeno puni neopravdanih, alkoholnih iskustava, koketiralo se s lakim drogama. Ne, neću Vam reći ime svog dilera jer to, službeno, ne podržavamo. Šaljemo ovdje neke poruke djeci, jebem mu… Uglavnom, formirala se ekipa koju su profesori istovremeno voljeli zbog “akademskih” uspjeha te prezirali zbog nonšalantnog ponašanja. Bili smo hrpa “underachievera” na jednom mjestu. Nedovoljno zreli da se realiziramo, ali istovremeno dovoljno spretni da sjebemo sustav. Na kraju je sustav zeznuo nas. Jasnije se to vidi sada s 15 godina odmaka.

Da ne pretjerujem oko nekih stvari, govori činjenica da sam 2 godine obnašao dužnost predsjednika Učeničkog vijeća, imao prosjek 5.0, osvajao neke nagrade na Lidranu, a čitav razred je zbog akademskih zasluga dobio nagradno putovanje jednog lokalnog fonda koji nagrađuje takve uspjehe. Istovremeno su postojali dani u tjednu kad se nismo udostojili doći na nastavu jer ono… Meh, tko je vidio ići na nastavu svakoga dana?! U nevolje smo upadali tijekom čitavog školovanja, ali možda najveće sranje smo napravili u zadnjih dva-tri mjeseca školovanja. Kao sjajna generacija jurišali smo prema ostatku života, kovali planove koji će se razbiti kao brodovi o hridi i sve se činilo nadohvat ruke. Dok nam nije došao profesor s kojim se nismo shvaćali.

Stariji gospodin, povratnik iz Vojvodine, naš novi profesor matematike s kojim se nikako nismo razumjeli. Čudno je govorio, lala naglasak još ponešto feminiziran. Naravno da muški razred, nadomak zrelosti, nije propustio posve pogrešno reagirati na to. Rezultat svega, načelno nesporazuma, je bio taj što smo svi imali ocjenu 1 iz tog predmeta par tjedana prije kraja školovanja. Zabrinulo nas je to, naše roditelje, ali ništa se nije popravljalo. Ni nakon brojnih protestnih nota koje smo uputili ravnateljstvu škole. Premda pomalo zlikovci, neki od nas su planirali na fakultet. Vrijeme je odmicalo, ništa se nije popravljalo, a zaista je nemoguće da 29 učenika ima jednu jedinu ocjenu iz tog predmeta i to ocjenu 1 (nedovoljan), pa smo posegli za radikalnim mjerama. Odlučili smo u znak protesta markirati sat, kao razred, svi, i tako ukazati na neodrživo stanje.

Znam da sam sudjelovao u sljedećim događajima, ali ne mogu uzeti sve zasluge na sebe. Također, lome se koplja oko onoga što se odvilo kasnije. Kako vrijeme odmiče, sve je teže utvrditi što se stvarno zbilo. U očima nas kao razreda, imali smo crnu ovcu. Točnije lika koji se nije usudio zbrisati s nama. Priče danas kažu da se sakrio u wc kako ne bi morao s nama, vratio na sat i zbog toga uništio naš prosvjed i zbog toga dobio 3 iz zalaganja od tog, tada, notornog profesora, što mu je s prethodnom jedinicom bilo dovoljno da jedini ima zaključnu ocjenu 2 (dovoljan). Bili smo ljuti, smišljali osvete i odmazde, probudilo se najgore u nama. Opet, bio sam upleten u sve. Sudjelovao sam u izradi zlih planova. U kojoj mjeri ni sam više ne znam. Možda potiskujem, ne znam.

Sve u svemu, kolektiv je odlučio da je mu je ta jedinka nanijela štetu i kako takva jedinka je morala biti kažnjena. Kazna je bila brutalna i u maniri neke zločinačke vojne hunte. Nije bilo dovoljno da prebijemo tog lika, nikako, željeli smo ga obilježiti za sva vremena. I jesmo. U tjednu maturanata, kada smo već svi razdragano nosili iste majice i pomalo pijuckali po parkovima na dnevnoj bazi, čekali smo da se skupe u glavnom bjelovarskom parku svi maturanti te generacije. Par stotina učenika, mi u nekim plavim majicama i on. Zlikovac. U nekom trenu, unaprijed određeni, prišli su tom liku, uz puno opiranja, vrištanja i mlaćenja odvukli smo ga do rasvjetnog stupa u samom središtu parka, svezali oko stupa i još malo nalemali.

Muk u parku je bio opipljiv. Nekoliko stotina maturanata je gledalo šutke što se događa. Apsolutni čin zvjerstva i bezrazložnog nasilja. Nitko se nije usudio pritrčati u pomoć, lik se eventualno otkinuo i pobjegao doma, a mi smo slavili. U našim očima, tada, to je bila pobjeda kolektiva. Premda je više imalo obilježja slanja poruke kakve šalju bande jedna drugoj u ponekim obračunima. Dan danas u Bjelovaru, a mali je to grad, čujem priče o tom događaju. Svjedoci koji ni ne znaju da sam s ortacima bio protagonist događaja, mi pričaju o tom činu nasilja. U očima nekih smo mi cool, u očima nekih mi smo samo nasilni idioti, a on je ostao obilježen tim činom. Još uvijek jest. Susretnem ga tu i tamo.

Tulum se tog dana nastavio, park je bio prepun pijanih i inih maturanata, a nas je do navečer pokupila policija jer je lik završio na hitnoj u pratnji, s razlogom, zabrinutih roditelja, a nas je svega par detalja dijelilo od sudskog progona. Nisu “pali” svi. Samo klika, nas šestero ako se dobro sjećam. Da do progona ne dođe morali smo se javno ispričati, a kao uspomenu na taj nemili događaj dobili smo ukore iz vladanja. Nakon što je nastava već bila gotova. Ono s ludim profesorom se u međuvremenu ispravilo. Trebao sam biti maturant generacije, trebala je biti održana ceremonija u kojoj bih ja dobio to priznanje. Ovako sam samo u prolazu u školskom hodniku dobio neku knjigu i formalno rukovanje s ravnateljem. Simpatično je bilo pri upisu na fakultet kada sam podastro svjedodžbe, a uz prosjek ocjena 5.0, u opisu vladanje loše.

Sjetio sam se svega toga baš ovih dana jer se puno pisalo o vršnjačkom nasilju. U našoj zemlji ne raste broj primjera, ali ni ne pada. Daleko smo od idealnog, ali nismo ni najgori, tješe nas eksperti. Igrom slučaja i ja sam ovakav omalen i dijaboličan dio statistike o vršnjačkom nasilju. Danas samo dio nekog arhivskog spisa, ali spomen na to ne blijedi. Muči me taj događaj više no što sam ikada mislio da bi me mučio. Ne mogu zamisliti kako je tek tom liku. Uzeli smo si za pravo provoditi pravdu bez sudca i porote, uzeli smo si za pravo uništiti srednjoškolske uspomene nekom tamo liku zbog nečega što se sigurno moglo i drugačije riješiti. Žao mi je danas zbog svega. Kada bih mogao vratiti se tamo, ispravio bih neke stvari. Nažalost, to tako ne funkcionira u životu.

Bilo je vrijeme kada sam taj čin smatrao nečim velikim i dobrim, danas žalim zbog toga. Spoznaje dolaze kasnije. Nasilja je uvijek bilo i uvijek će ga biti. Od najranije dječje dobi, pa sve do nekog bojišta negdje na polju od kojeg odvraćamo pogled. Ne možemo ga spriječiti, sumnjam da ćemo ikada moći. Moramo učiti i ići naprijed, moramo prestati tražiti opravdanje za nasilje bilo koje vrste. Tek kad to uspijemo moći ćemo ići dalje i razvijati se kao vrsta. U protivnom, i naše će kosti netko jednom iskapati iz prašine.

Pozdrav Zeppelin Craft Brewery

U početku bijaše prazne krigle i suha grla. Tada se netko, prije otprilike 7000 godina, ... Read more

Psi

Postoji nekoliko vrsta ljudi na ovom svijetu. Ona vrsta koja voli sve životinje, ona vrsta ... Read more

Odgovori