Vlak

Vlak je kasnio toga dana. Ne mnogo, ali je kasnio. Čitavih 7 minuta. Vlakovi to čine, kasne. Posve dovoljno za negativne komentare ljudi koji čekaju prigodu da prozbore štogod negativno. Ipak, ljudi su takvi. Skupilo se puno svijeta čekajući upravo taj vlak. Puno malih priča što su i čekale da taj vlak zakasni. Na takav nered navikli ljudi, ne bi znali što sa sobom da se vlak nekim čudom držao reda i došao na vrijeme. Sitnica koja bi možda unijela mir u njihov svakodnevni nemir. I moj, da se ne lažemo. Ni meni se nije putovalo tog dana. Ponedjeljak i još k tome kišni. Nalazio sam se u nekom čudnom periodu života. Zapravo, ne znam je li to bio čudan period života kada sam veći dio života živio krajnje neobično. S vremenom je postalo teško razaznati neobično od uobičajenog. Na kraju krajeva tko mi i može reći što znači živjeti normalno?!

Uz uvijek iste brige uzrokovane pukom egzistencijom stajao sam na onom kolodvoru što je zaglavio u godinama kada su Rusi okupirali Češku. Premda natkriven i skriven od kiše, preko glave sam nabio kapuljaču kako ne bih morao pričati s ljudima koji su me znali. Dolazim iz malog mjesta, kraja gdje svi znaju tko si i iz čije kuće. Nekada mi se to činilo zgodnim. Onda sam otišao. U neku ruku romantiku koju mala mjesta sa sobom nose ubija napor koji iziskuje objašnjavanje zašto se vraćaš doma. Čuli su oni koješta, samo žele potvrditi, a ti se vrzmaš i nastojiš staviti stvari na svoje mjesto. Nema smisla. Unaprijed formirana mišljenja dobrih možda, ali neukih ljudi teško je demantirati. Zato se radije krijem u svojoj tišini, ispod kapuljače kišnjače. Samo pogledom bih, baš kao i oni, osudio svakog od njih.

Desno od mene su stajale tri starije gospođe koje su nekada radile skupa. Pričale su glasno i agresivno. Vedro, a opet cinično i podrugljivo spram svega. Otkako su postale tehnološki višak u svojoj firmi sretnu se tek povremeno noseći doznake ili papire za tko zna što. Čekanje mirovine i ostvarivanje nekih svojih prava. Uvijek neki papiri uglavnom. Nakon 30 godina rada zajedno imaju mnoštvo tema koje potenciraju sve glasnijim i glasnijim graktanjem. Sve ne bi li nametnule svoj zaključak, kao pravdajući se, kako su same htjele da postanu višak u društvu. Premda lažna teza, brane je činjenicom kako su se naradile za svog vijeka. Dalje je na državi da skrbi o njima. Ispred mene je lijevo desno šetala gospođa s čijom sam kćeri, onom najstarijom od njih četiri, išao u niže razrede osnovne škole. Nju nisam vidio dvadesetak godina. Ne osjećam ni najmanju potrebu išta pričati s njom. Samo me nekoliko puta pogledala puna prijezira, tražeći neke moje riječi.

Lijevo od mene su stajala dva vojnika. Bez činova, tek prašinari. Nisu se poznavali od ranije jer sam jasno mogao čuti kako pričaju tko je iz koje postrojbe, gdje su stacionirani, kako im se čini posao u vojsci i slično. Uniformiranost im izbija teme. Zadržavaju se na kratkim i jednostavnim rečenicama nakon kojih slijede tupi pogledi pod i obavezne pauze. Ispada da gdje god bili smješteni vojnici isto izgledaju. Ali i jedu, uče, žive, bivaju, boje se… U jednom trenu se jedan od njih našali kako je posao u vojsci super, samo ga muči što je vojsci jedini proizvod rat. Nasmijali su se nakon toga, podosta iskreno, ni ne znajući kakvu su istinu izrekli. Dobro je ono rekao onaj kineski pisac “takozvani mir zapravo je razdoblje između dva rata”. Očitalo se to baš i na ovom kolodvoru kada je pored ove dvojice vojnika prošao stariji gospodin, šepajući, u trenirci s oznakama svoje brigade. Trenirke koja je sve što je ostalo od onog posljednjeg rata. Da je barem posljednji.

Bila je tamo i jedna starija gospođa u društvu mlade žene, možda kćeri. Pričale su malo, uglavnom o vlaku koji kasni. Veliki kofer i pleteni ceker davali su do znanja da je riječ o rastanku na duži period. Ne prvi put, premda su došle zajedno udaljenost među njima se mogla osjetiti. Daljina i vrijeme to čine. Ponekad ni ne osjetimo koliko uspješno. Tek netko sa strane to možda primijeti. Bio je tamo i jedan par u ranim dvadesetim godinama. Došli su držeći se za ruke. Čim su stali ruke su se otele jedna drugoj. Šutjeli su i gledali u daljinu. Njemu je svako malo zvrndao mobitel, ona bi ga tek pogledala tugaljivo. On se pravio hladan. U nekom trenu, već iza vremena koje je prikazano u voznom redu, na peron je izašao i prometnik. Stavio kapu, namjestio je uredno, kao u slavna vremena željeznice te s palicom pod rukom stao šetati gore dolje.

Vlak se konačno pojavio. S kašnjenjem koje je krajnje nepristojno u svakoj normalnoj zapadnoj zemlji, svi su ipak s osmijehom dočekali taj vlak. One tri gospođe, kolegice s nekadašnjeg posla, nakon razdraganih razgovora, ušle su u vlak svaka na svoj ulaz te sjele svaka sama za sebe. Onaj gospodin u trenirci brigade je prošao kraj mene udarivši me o lakat kuvertom na kojoj je velikim slovima pisalo nalaz s radiologije koji prije nisam uočio. Vojnici su pomogli onoj mladoj djevojci da unese stvari u vagon. To mi je bilo drago vidjeti. Kao da su sami osjetili potrebu da se prometnu i pomognu kao mladci u naponu snage. Sjeli su svaki na svoj kraj vlaka i šutke čekali da krene. Onaj par se oprostio poljupcem, ona je ušla, a on ostao. Čim je zakoračila u vlak on se okrenuo, izvadio mobitel i pogledao poruke. Smijao se dok je brzim korakom odlazio s kolodvora. Ona ga je gledala kroz prozor s kojeg se cijedila kiša. Tugaljivo, kao i ranije. Onaj prometnik me rukom uputio da uđem u vlak, pa sam, bez da sam to shvatio, bio zadnji putnik koji je ušao u vlak. U vlaku je bila tišina, svak je sjedio sam. Tek je ona gospođa s čijom sam kćeri išao u razred hodala nervozno tegleći neke vrećice.

Prva sisa hrvatske

Rekao sam sebi da neću o politici mnogo, ali malo moram. Postojalo je vrijeme kada ... Read more

Odgovori