Valentinovo

Cinik sam po prirodi. Veliki cinik. I mrgud. Namćor čak. Oni stariji što pamte kažu mi da sam nalik svom pokojnom djedu Šimunu. Nema ga već dvadesetak godina, ali kažu mi svjedoci vremena da Šime do podne nije volio čitav svijet, a poslijepodne samog sebe. Bit će da ima nešto u toj genetici jer se mogu prepoznati u tome. Ali čak i ja, takav namrgođen i ciničan, znam da ne postoji ništa snažnije na ovom svijetu od ljubavi. Ljubav, sila svih sila. Baš zato nije lako nositi se s njom, lakše je mrziti. Ja ne mogu mrziti. Mnogo toga ne volim, ali ne mogu mrziti. Nemam taj gen. Ne mrzim čak ni Antoniju Blaće. To bogami nije lako. Naročito ne u svijetu gdje je praznik ljubavi iskomercijaliziran i sveden na zaradu i dobit. Čak i bez toga sumnjiv je sam nastanak Valentinova. Neslužbeni blagdan nastao prema talijanskom biskupu koji se par puta spominje u povijesti. Prvi put u 3. stoljeću poslije Krista, pa ponovno u 15. stoljeću, da bi ga sama katolička crkva izbrisala s popisa svetaca 1969. jer je nemoguće dokazati i potvrditi njegovo postojanje. Uz to što je obilježio 14. veljače kao Dan zaljubljenih, poznat je taj nestašni biskup Valentin i po svom noćnom darivanju mladih djevojaka. Kao, uvlačio se noću u kuće mladih, neudanih djevojaka i darivao im zlatnike kako bi imale miraz i kako bi se iste lakše udale. U današnje vrijeme bi se to malo drugačije zvalo. S njim ili bez njega, ljubav je sve.

Prije nego sam otkrio ljubav, otkrio sam neke zanimljive stvari koje mogu raditi sam sa svojim tijelom. Mora čovjek voljeti sebe. Dogodilo se slučajno. Nje sjećam se točno kada, ali kako sam počeo odrastati slučajno sam zamijetio kako mi je super osjećaj čohati se po lijevoj nogavici. Kako sam odrastao i više, počeo sam primjećivati kako mi neki potezi rukom gode više nego neki drugi. S vremenom sam se posve izvještio u “čohanju nogavice” i brzim pravocrtnim potezima naprijed – nazad otkrio savršenstvo. Da bih došao do njega trebalo mi je svega tridesetak sekundi. S vremenom sam i to popravio, pa se omakne da potrajem i zavidnih minutu do minutu i pol. Postojalo je vrijeme kad sam mislio da sam svjetski prvak u drkanju. Odrastao sam sve više, život je jednosmjerna cesta, pa se pojavila potreba da tu svoju, ružnu stvar, utaknem u žensko. Nije to bila ljubav, ali nije bilo ni daleko. Transformacija iz puke fizičke potrebe u ljubav. Ili je obrnuto? Uglavnom, to je već bio problem. Niste vi mene vidjeli čini mi se. Oniži ružni frajer, s cvikama i dobrih 60 kila, bez Facebook pripreme, barenje nije bilo lako za mladog mene. Nije ni sad. Kud ne smijem, kud se bojim žena, da budemo posve jasni. Teže je bilo umočiti tada, početkom novog milenija, ali nekako romantičnije. Znao sam se načekati na Radićevom trgu, takozvani ljubavni park u Bjelovaru, satima zureći u svoj 3210 sve ne bi li ona odgovorila “Dolazim, ali dobila sam. Budem ti ga samo malo popušila. Tea”.

Obarajući tako adolescentske rekorde u zmiji na mobitelu, a ponešto i u masturbiranju na dnevnoj osnovi, vodile su se svakodnevne borbe, s tim posve suprotnim spolom, sve ne bih li tu i tamo dobio, umočio ili neki drugi žargon. Sada kad se osvrnem na sve to mogu reći da smo svi iz ekipe tada, veliki frajeri, ševili daleko manje nego smo onda tvrdili. Čovjek sazrijeva i uči. Nažalost, na svojim greškama, ali tako to ide. Sjećam se neke random fešta na jednom jezeru u mrskoj mi Podravini. Nas 12 mladića u rasponu od 15 do 19 godina i jedna djevojka. Od jednog šupka sestra. Imala je 21, vozila nas je i imala je, budimo iskreni, 35 kila previše. Ili je bila 50 cm preniska za svoju težinu. Nikad nismo razjasnili. Nije bila baš ni zgodna. No, fešta se otela kontroli, zelen kakav sam bio… Ja sam je tada “volio”. Čak mi ni njezin brat nije srao nego su me sprdali sutradan što sam to “volio”. Kao, debelu, ružnu, ovo ono… Nezreli klinci, kažem. No, tog sam dana odrastao. Fešta je završila mojim riječima “Fak of, ja sam barem jeb’o”. Tu se ta djevojka našla malo uvrijeđena slušajući našu raspravu. Razumijem je sada. Mi smo malo odrasli u međuvremenu, više se ne družimo i nekako ništa nije isto otkako smo ušli u svijet odraslih. Mada, ljubav nije luksuz za odrasle. Pamtim neke ljubavi ili što već još iz male škole. U vrijeme dok je na prozorima bio veliki x od ljepljive trake, a mi smo slagali kule od drvenih kocki.

Kako sam napustio teen godine počeo sam raditi svašta i biti svugdje. Živio sam, tulumario, činio greške te tražio svoje mjesto na ovom svijetu. Sad s trideset i nešto i dalje tražim to svoje mjesto i sve što sam naučio na tom putovanju jest da život i jest putovanje. Teško i ružno putovanje koje je uvijek lakše dok je ljubavi. U kojem god obliku ona dolazila. Možda i dalje ne shvaćam ljubav. Ali znam da me čini i ispunjava. Dobra stvar koju sam naučio putujući kroz svoj nemir je i da ljubav ne poznaje svjetonazor, spol, vjeru, dob, granice, boje… Nemoguće ju je objasniti, ali je i dalje najveća sila koju sam ikada vidio i spoznao. Često osuđivana od malodušnih i nevoljenih. Kada sam krenuo pisati ovaj tekst imao sam posve drugu ideju kako ga završiti, ali sam putem, razmišljajući o svemu, shvatio da je bezobrazno slaviti ljubav samo taj jedan dan. Ona vrijedi toliko više. Ako imate ljubav u sebi, slavite je svaki dan. Bezobrazno je osuđivati one koje vole. Znam, znam… Lakše je mrziti, ali dajte priliku sami sebi i volite. Svaki dan, koga god želite i kako god želite. Ako ne poznajete ljubav, ostavite otvorena vrata i ona će doći. To je njezino čudo. A Valentinovo… Neka bude podsjetnik da ono bitno nije materijalno.

Svemir za nas

Netko je u nekom trenu povijesti postavio pitanje, koje godinama muči šire mase, a pitanje ... Read more

Sarmagedon

Počeo sam s pisanjem scenarija za SciFi erotski triler. Bit će to nesumnjivi hit od ... Read more

Odgovori