Svemir za nas

Netko je u nekom trenu povijesti postavio pitanje, koje godinama muči šire mase, a pitanje je – ima li života u svemiru? I to je stvarno zanimljivo pitanje. Moglo bi se danima raspravljati o njemu. Od teološke razine do znanstvenih visina. Sam se često zapitam to isto pitanje kad ponekad pogledam u noćno nebo. Velik dio glasova u mojoj glavi smatra da u svemiru ima života. Barem bi ga trebalo biti. Bila bi uistinu šteta da je sav taj silan prostor neiskorišten. Ali onda odjednom, u žaru rasprave u mom umu, nametne se pitanje još važnije od bilo kojeg pitanja ikad postavljenog. Kao šaka u oko nametne se pitanje – ima li sarme u svemiru?! E, to je već nešto o čemu bi se trebalo ozbiljnije raspravljati. Jer čemu život u svemiru ako tamo negdje nema dovoljno razvijene civilizacije da zamota mljeveno meso u biljku. Toliko napredne civilizacije da shvaća da je sarma ono nešto bez čega se ne može.

Ovozemaljski stručnjaci se trude pronaći neki signal koji bi dokazao postojanje života u velikom mraku. Ulažu se desetljećima enormne svote novaca u neke radio-teleskope, satelite, teleskope i svakojake skenere koji bi uhvatili “warp” trag naprednije civilizacije i što ti ja znam. Dobro, ovaj dio o warp tragu sam vidio u nekom filmu, Star trek ftw. A možda je baš negdje u drugom djelu galaksije nastanjena rasa koja je tek savladala kotač i paljenje vatre pa nam se ne mogu javiti radio signalom, a istovremeno već godinama love i ubijaju beštije, melju njihovo meso i zamataju u lišće jer znaju da je to odlično. Takve mi moramo tražiti. Ti imaju potencijala. Kakva je zapravo fora savladati putovanje svemirom ako ne da nahranimo svoje apetite. Po modelu, trbuhom za kruhom. Čim prije se otisnemo u svemir samo ćemo dobit novi način da odjebemo odavde. S druge strane, mali zeleni utaman troše resurse, gorivo, bez veze i plaćaju skupe cestarine i vinjete. Svako malo i padne kod nas neki leteći tanjuri pa ih ovi naši divljaci masakriraju u ime znanosti. Još povremeno zajebu neko polje žita svojim “signalima”. No, možda i ti vanzemaljci koji su savladali velike daljine, a nadam se da se voze na plin, traže civilizacije koje znaju “srolat” sarmu. Možda su oni znakovi u žitu ustvari upiti vezani uz recept za pravljenje sarme. Tipa “zemljani, hitno – koliko sati kuhamo 16 sarmi i kobasice stavljamo odmah ili na kraju” ili nešto tome slično.

Pronašli su možda vanzemaljci već sve civilizacije koje koriste warp tehnologiju, ali nitko od tih nema pojma što je uopće sarma. Doduše jedna vrsta onkraj kvadranta Beta puni paprike, ali to je opet sasvim druga stvar… Hejtamo ove što filaju papriku, zar ne?! Vjerojatno i sada dok zemljani diljem svijeta tamane svoju poslasticu, meso zamotano u biljku, čitaju o nekom tamo Elonu, negdje na drugom kraju svemira pričaju neki vanzemaljci o nama. Vanzemaljci možda nalik nama. Onako, u birtiji, poslije posla, nonšalantno,

– I kakvi su ti “ljudi”? – pita konobar vanzemaljac, perući čaše, više iz pristojnosti, pilota koji radi za agenciju koja, eto, traga za novim civilizacijama po svemiru – Jesu li savladali warp tehnologije i putovanja svemirom?

– Nisu još, stignu. – odgovori ovaj i ispije gutljaj međuzvjezdanog piva – Al’ imaju jebenu sarmu…

Pitomi običaji, pitomog kraja

Dolazim iz malog sela pored Bjelovara i ponosan sam na svoje porijeklo. No, valjda jedino ... Read more

Valentinovo

Cinik sam po prirodi. Veliki cinik. I mrgud. Namćor čak. Oni stariji što pamte kažu ... Read more

Odgovori