Putovanje

Imam neku neviđenu sreću ili nesreću, ni sam više ne znam, da svako moje iole duže putovanje postane priča za pamćenje. Ovo zadnje je nekako prošlo u tom stilu. Putujem ja tako busom na relaciji Bjelovar – Zagreb, neš ti putovanja od 80 km, a kad ono… Šok i vjeverica!

Stanoviti Mijo za upravljačem autobusa upitne prijevozničke tvrtke. Vozi Mijo, sela se redaju, prazne kuće čekaju svoje stanovnike da se vrate iz Njemačke ili od kud već, kad odjednom…

…izleti obijesni starčić pred nas, drsko i možda čak namjerno. Dap, skoro smo u Vrbovcu zgazili pješaka. For realz. I to na pješačkom prijelazu. Filmski žestoko kočenje, vrećice lete, nejač cvili, na Kordunu grob do groba. Mijo ga psuje. Drznuo se prijeći cestu na obilježenom pješačkom prijelazu. Psujemo i mi djeda. Onako, iz solidarnosti.

Nešto kasnije, u Dugom Selu, klinac silazi na stanici i kako prilazi prednjim vratima, ne bi li sišao, pobljuje 3 reda sjedala i usere se pritom u gaće. Stanemo, vrata se otvore, mali seronja zbriše. Stojimo, uviđamo što se događa. Zapljusne nas miris kakav poznaju svi koji su bili u štali. Šofer psuje, čisti sranja nekim maramicama, a bus smrdi li ga smrdi. Ljudima je mukica. Ja se smijem k’o telac, naravno, a Mijo psuje općinu, boga Isusa, Kolindu. Nju nekako najviše. Parafraziram: Jeb’la ga Kolinda koja mu je dala pokaz da mi se tu usere u autobus. A da vidite tek lica ekipe koja je pobljuvana. Zelena prevladava.

Javni prijevoz, moraš ga voljeti. Ostatak puta smo se vozili u tišini i smradu psujući Dugo Selo, Kolindu i malog seronju neodgojenog. Neki u sebi, Mijo na glas. Osjećam se kao Indiana Jones za sirotinju.

'98.

Sjećam se što sam imao na sebi kad je Hrvatska dobila Nizozemce u onoj utakmici ... Read more

Valentinovo

Cinik sam po prirodi. Veliki cinik. I mrgud. Namćor čak. Oni stariji što pamte kažu ... Read more

Jedan komentar na “Putovanje

Odgovori