Prva sisa hrvatske

Rekao sam sebi da neću o politici mnogo, ali malo moram. Postojalo je vrijeme kada sam se bavio politikom. Podosta aktivno čak. Bacao bombe na Švabe pritom vičući hura, a potom s ukradenim žitom gradio stotine stambenih blokova po zemlji u kojima i danas žive brojni desničari. No, prošlo me. Ne mogu promijeniti njih, pa sam odlučio mijenjati sebe. Politika je, da se razumijemo, profesija kojom se bave sjajni ljudi. Iskreni, radišni, realizirani i sposobni. Ali nažalost i oni oprečno suprotnih osobina. Želim vjerovati da onih prvih ima više, ali uvijek nekako ovi potonji više dođu do izražaja i zgade čitavu profesiju običnom čovjeku. Dio razloga zašto sam i sam otišao od svega leži i u tome. Moram istaknuti da i dalje imam jasna politička stajališta. Uglavnom slobodarska. Sva sloboda svemu, pa nek’ evolucija napravi svoje. Daleko se više od tada, recimo, bavim borbom za odcjepljenje Bilogore od Hrvatske, Europe, Svijeta, pa čak i galaksije, svi navedeni besramno koče razvoj Bilogore, ali to je posve privatna stvar s kojom neću zamarati puk. Više od 2-3 puta tjedno. I premda sam za vrijeme aktivnog političkog angažmana čitav niz godina dobro kotirao na političkoj sceni moj najveći politički uspjeh se dogodio par godina kasnije. Danas je to incident kojeg nazivamo “Prva sisa hrvatske”.

Kad sam se odmakao od političkog života koji sam aktivno živio 6-7 godina, ostao sam pomalo sam. Na vjetrometini. Sam i zbunjen. Osjećaj kao kad izađete iz dugogodišnje veze, samo me nitko nije gađao vazom. Bar ne u prvih mjesec-dva. Trebalo mi je vrijeme da se saberem. Narednih par godina sam hodao pustinjom u kožnim hlačama bez guzova boreći se sa strvinarima za kanister goriva, a onda sam riješio svu potrebnu papirologiju i pokrenuo jedan medijski projekt. Sjajno zamišljen, ali u startu osuđen na propast. Što zbog mog učenja u hodu i autodestruktivnog gena, što zbog male sredine koja nevoljko prihvaća promjene. Unatoč svemu, sam projekt je bilježio sjajne rezultate. Bio je čitan i atraktivan. Nažalost, takav medijski projekt iziskuje značajna sredstva i kada sam se našao na granici održivosti morao sam donijeti zrelu i realnu ulogu – prodati ili ugasiti. Složit će se svatko da nema smisla gomilati gubitke. Kako su i drugi uvidjeli genijalnost mog projekta vrlo brzo se našao kupac. Super, pomislio sam. I moglo je i trebalo biti tako, ali eto, nije. Novi gazda je uzeo dobru stvar obrezao je kao voćku do te mjere da je samo jedna grana ostala na vjetrometini. Da, volim riječ vjetrometina. Sve ono što valja se odbacilo, da ne bi slučajno bilo provokacija, a od ostatka se odrezalo pola i s onim što je ostalo se radilo. Bar je bio pokušaj. Ipak, ostao sam tamo čitavu godinu kao urednik/novinar/sve po potrebi. Nije bilo baš sjajno, ali je bilo izuzetno vrijedno iskustvo. Bilo me svugdje, upoznao sam sjajne ljude, radio s novim stvarima i opremom koju do tada nisam poznavao i to je ono što pamtim iz tog iskustva. Na kraju krajeva, da nije bilo tog posla nikad se ne bi zbio incident kodnog naziva “Prva sisa hrvatske”.

Permanentno dezorijentirani Virovitičani… Žive podno Bilogore, a smatraju se Slavoncima – pa gdje tog ima?! Uglavnom, ti zbunjeni su prije par godina radili neki sajam ili nešto, a mi smo tada to pratili kao medij. Dok je šef šarmirao ili što već, ja sam kao niže rangirani djelatnik uzeo mrcinu sa sobom, a ponio sam i veliki fotić. Ipak, da budu fotke malo ozbiljnije. Netko je rekao da će na otvaranju tog eventa biti i predsjednica. Ne mjesne zajednice, već zemlje. Stanovita Koli. Nisam neki pretjerani fan nje, ali poštujem funkciju predsjednika te se posao morao obaviti. Profesionalno i temeljito. Barem je tako trebalo dok se spomenuta nije pojavila u društvu gorila praćena od strane možda i stotinjak predstavnika raznih medija. Nacionalnih, lokalnih, nastranih… Počeo je neslućeni metež. Svi su željeli fotku, dobar kadar, tako i ja. S dvije naprtnjače stvari gurao sam se, laktario kao Aljoša u najboljim danima, okinuo tu i tamo neku fotku i ta se povorka u tom obliku kotrljala sajmom. Čitav roj je izgledao kao kugla mrava koji se nastoje spasiti od kiše u amazonskoj prašumi. No, funkcioniralo je. Sve dok nismo trebali ući u dvoranu gdje se ceremonija otvaranja održavala. Puno ljudi, mala vrata, usko grlo. Sjurio sam se ne bih li što bolje i bezbolnije zaobišao rulju. I dok su gorile gurala ljude od predsjednice praveći tampon zonu oko nje mene je netko pogurao s leđa. Dovoljno da se dogodi nešto što pamtim kao incident naziva “Prva sisa hrvatske”.

Pokušajte sad zamisliti onižeg lika s desetak kilograma opreme na sebi kako nekontrolirano leti kroz mala vrata, pokraj gorila, bori se da ne padne na aparat koji stoji više no moj bubreg. Bez imalo pretjerivanja, stvari su se otele kontroli. Sjećam se samo da sam padao na svoju lijevu ruku, dižući desnu, u kojoj je bio fotoaparat, u zrak. Odjednom sam u prostoriji i odjednom muk. Nisam pao, pogledom pratim aparat, sve je tiho. A kad ono… Lijeva ruka mi je sletjela na sisu gospođe predsjednice. Refleksna reakcija da je ne udarim aparatom, ali krajnje neugodna. Za mene, za nju, za gorile koje ne znam zašto uopće plaćamo kad ja ovakav upadnem u koridor. Stajali smo u toj pat poziciji možda dvije sekunde, ali činilo se daleko duže. Pred očima mi je prošlo tucanje kamena na golom otoku koje slijedi te brisanje Filipana iz kolektivne povijesti. No, Koli me iznenadila, pitala me jesam li ok i mogu li se maknuti s nje, nasmiješila se te se protokol nastavio. Gorile su me bacile na začelje novinarske kolone, a kolege su me ispratile s odobravanjem. Kao scena iz Top Guna, samo manje gay. Nekih pola sata kasnije sam puzao po crvenom tepihu, ponovno da uhvatim fotku, pa sam se našao i ispred nje. Fakat slučajno! Vidjela me, osmjehnula se i namignula mangupski. Premda se oko toga vežu kontroverze, pa jedni tvrde da je to bio tik kojeg je dobila zbog mog ranijeg upada, ja ipak vjerujem da me je prepoznala. Javim joj se tu i tamo na Viber, ne odgovara. Pamtim taj događaj s radošću. Upoznao sam ranije i Stipu Mesića i Ivu Josipovića, ali nikad mi nije ni približno palo na pamet hvatati ih za ikoji dio tijela. Koli je ipak Koli. Kada prepričavam ovu priču nazivam je incident “Prva sisa hrvatske”, ni ne znajući kako je to bio možda moj najsvjetliji politički moment.

p.s. Siguran sam da sam za vrijeme incidenta čuo škljocanje aparata, pa ako netko od kolega ima slučajno fotku mene kako stojim tamo s Koli dok u pozadini Paul Weller pjeva You Do Something To Me – neka slobodno pošalje.

Vlak

Vlak je kasnio toga dana. Ne mnogo, ali je kasnio. Čitavih 7 minuta. Vlakovi to ... Read more

Fašist domaćice

Ako išta mrzim više od prsta u guzici kojeg dobijem vozeći se javnim prijevozom, hvala ... Read more

Odgovori