Pravda za Bjelovar

Iz meni nepoznatih razloga u meni je uvijek plamtio plam aktivizma. Ne revolucije, nisam toliko radikalan. No, uvijek sam želio mijenjati stvari, sudjelovati u kreiranju i stvaranju. Nije to čak ni želja već potreba. Naprosto sam takva osoba. Bole me brojne nepravde i za razliku od mnogih što zabijaju glavu u pijesak, stavljao sam sebe često između čekića nepravde i nakovnja potlačenih. Obično me koštalo, da. Prvi put sam se aktivirao još u osnovnoj školi kad sam se kandidirao za predsjednika razreda. 6. ili 7. razred, tu negdje. Dok su moji vršnjaci radili gluposti ja sam pisao program za pobjedu. Program je bio idealan, ali je svejedno većina htjela moju suparnicu koja nije ponudila ništa. Jednostavno im je bila draža. Što ćeš. Onda sam angažirao stanovitog Darija da prebije moju suparnicu. Odnosno da je uvjeri da povuče kandidaturu što je ista i učinila i ja sam postao predsjednik razreda. Neš ti pravednika s moje strane. Kasnije je taj Dario prebio i mene, pa je pravda bila zadovoljena.

Čitavu srednju sam bio angažiran u brojnim tijelima koja su brinula o učenicima i slično. Tada već puno zrelije i ozbiljnije. Nakon srednje sam počeo raditi, a u državi su se događala brojna čuda te se u meni ponovno probudila potreba da mijenjam stvari. Uvijek uz narod, a protiv krupnog kapitala, rođaštva i klijentelizma pronašao sam se u jednoj stranci koja mi je pasala u početku. Obnašao sam brojne dužnosti među mlađim dijelom stranke, na gradskoj i županijskoj razini, a čak sam bio i vijećnik Grada Bjelovara. Išlo me, reklo bi se. Dobro sam plivao u tim vodama. Razišli smo se par godina kasnije. Neki će reći zbog ovih ili onih razloga. Prava istina je da ne možeš mijenjati svijet s ljudima koji ne žele početi sa sobom. Otkako sam otišao radim na tome da činim sebe boljim. Trudim se mijenjati svijet mijenjajući sebe. Želim vjerovati nabolje. Predugo sam ionako bio hulja.

Kad sam se treći put odlučio aktivirati bilo je na rubu eskalacije. Srećom po mene i Vas, nisam bio blizu nikakve poluge moći da svoje ideje sprovedem u djelo. Bilo je to 2011. kada je Jennifer Lopez objavila neku kvazi dance verziju pjesme Lambada grupe Kaoma. Pjesma je to o kojoj ne treba mnogo govoriti, ali valja spomenuti kako je sastav Kaoma godinama vodio spor oko autorskih prava za taj megahit. Na kraju su i izgubili jer su, eto, ukrali pjesmu. I onda dođe ta J. Lo i unakazi taj song do te mjere da sam slao ministru vanjskih poslova otvoreno pismo. Tada je to bio onaj Jandroković koji nje znao koja dva poglavlja smo zatvorili/otvorili. Javno to nije znao, za vrijeme tiskovne, uz bok EU predstavnika s kojim je dogovarao ta dva poglavlja. Čisto da se ne zaboravi. Ugl, slao sam tada otvoreno pismo i pozvao da Hrvatska ratna mornarica čim prije uputi onu svoju raketnu topovnjaču, Petar Rušimir Kršimr ili kako već te da sravni Meksiko sa zemljom u znak odmazde za taj singl nesretne J. Lo. Vrag joj mater jebi… Nisu me srećom poslušali, ali pazi se ti Meksiko – držimo te na oku.

Uvod jest malo poduži, ali dolazimo do onog što je bitno. Plam u meni ponovno tinja, štoviše gori. Nakon što sam se susreo s godinama ravnodušnosti i gledao svoja posla nemili događaj na koji sam naišao me uzrujao. Uzrujao do mjere da moram reagirati. Zadnje vrijeme ne gledam mnogo tv. Uglavnom je to pozadinsko svjetlo dok se bavim drugim stvarima, ali ipak pobježe oko i vidim neki kulinarski show neke strane televizije gdje ekipa kuha na selu. Što samo po sebi nije sporno, dok nisam vidio kako sudionici ovog tjedna nastupaju u Bjelovaru. Pa jebla ga općina, Bjelovar nije selo. To je grad. I još kakav grad. Najveći mali grad na svijetu, kako ga volim nazvati.

Ok, neki sudionici showa zaista jesu sa sela što je posve ok, selo sve hrani, ali njih 3 od 5 je iz samog grada. Dakle, jebi se ti moderna televizijo koja nam okupira 3. program. Nitko nema pravo nazvati Bjelovar selom osim ekipe koja je iz Bjelovara. Često pišem o Bjelovaru, i to je točno, ali kao ortodoksni Bilogorac i osoba koja se iz mjesta koje gravitira Bjelovaru preselila u sam grad imam potrebu braniti glavni grad Bilogore. Grad, ne selo. Siguran sam da su i drugi primijetili ovo grubo ruganje s gradom nam i da nema zabrane okupljanja radi Korone siguran sam da bi već danas na glavnom trgu u Bjelovaru bilo nekoliko stotina tisuća prosvjednika koji bi palili zastave i tražili Šprajcovu glavu na pladnju. Zašto Šprajcovu?! Zato što se ne mogu sjetiti ni jedne bitne osobe s te televizije, a ne da mi se guglati.

Iako više ni sam ne živim u kraju koji spominjem, na pečalbi sam u dalekim nam Zagrebima, spreman sam priznati da je možda riječ o nenamjernom propustu. Jer kad s neke distance pogledaš Bjelovar zaista se lako zabuniti. Primjerice u Galovcu postoji birtija koja se zove „Kod Seljaka“, svi znate gdje je. Na zavoju, je l’. Imamo poljoprivredni sajam koji je, kako čitam ovih dana, najveći sajam tog tipa u galaksiji. Svake godine ga posjeti oko 4 milijuna posjetitelja sa Zemlje i Svemira. Što mislite gdje kupuju opremu oni vanzemaljci što rade krugove u žitu?! U Gudovcu, gdje drugdje. Također, stare majke jedan dio grada nazivaju „Vrgovljani“, a kad prođeš četvrtkom kraj placa ne možeš ne primijetiti flotu traktora IMT. Djed vozi, a ova stara majka što govori „Vrgovljani“ sjedi iza na daski prekrivena ponjavom. Kad je bila mlađa sjedila je na blatobranu, ha. Sve u svemu, mogu shvatiti kako bi netko neupućen i očito namjerno zao mogao zamijeniti Grad Bjelovar sa selom.

Grad Bjelovar je grad. Mali grad, ali metropola podno Bilogore. Grad je to koji graniči s čitavim svijetom. Do te mjere da planiramo graditi zid u Velikom Korenovu kako nam Meksikanci iz Narte ne bi dolazili ilegalno. S druge strane je još i gore tamo je Ćurlovac, a iza njega pitaj Boga kakve zvijeri. Zovu ih Podravcima. Depresija u Bjelovaru ne postoji. Zapravo postoji, ali to je birtija u Zvijercima. Imamo Picindol, Vrgovljane, Vinkovićevo, Vojnović. Grad je to u kojem rade tvornice. Nema veze što su obje u stranom vlasništvu. Sir i keksi se moraju proizvoditi. Bjelovar je grad u kojem skladno i u suživoti djeluje nekoliko stotina nacionalnih manjina. Minimalno. Zadnja registrirana je ona klingonska. Mali Klingonci plešu kolo u opancima u dvorani kod 4. osnovne. Bjelovar je valjda najliberalniji grad u povijesti čovječanstva. Svi piju i drogiraju se, slobodno, a jednu ženu dijeli i po 5-6 muževa. Nema tabua. Sve u duginim bojama. Gradski vijećnici kao da su pobjegli s Love parade u Berlinu. Nauljeni u kožnuncima i hlačama bez guzova. Tuku se za to da poštuju i uvaže ideju svojih političkih oponenata. Sve za opće dobro. Grad je ipak na prvom mjestu.

I onda dođu ovi bedaki s te strane televizije čije mi je ime mrsko i izgovoriti i učine Bjelovar selom. Kako mjesto iz kojeg potječu brojne poznate osobe, tipa Zdravko Mamić, može biti selo?! Sve i da je selo, Bjelovar bi bio tako jebeno selo da bi odmah dobio status grada. Sad kad sam ispucao dobar dio svojih frustracija idem se spontano zaliti jogurtom u znak protesta. Vjerojatno na paviljonu. A onda ću poslati otvoreno pismo direkciji te strane televizije kao i najliberalnijem liberalu među nama liberalima, uvijek je neki Dario u igri te tražiti zadovoljštinu. Ili nešto. Bjelovar može biti ovakav ili onakav, ali on je grad. Između ostalog i moj grad.

 

Godina raka

Bilo je to doba velikih društvenih promjena. Smjena generacija. Ja sam bio klinac od svojih ... Read more

Odgovori