Pitomi običaji, pitomog kraja

Dolazim iz malog sela pored Bjelovara i ponosan sam na svoje porijeklo. No, valjda jedino moji nemaju, niti su ikada imali, traktor. Odnosno, nemamo zemlje, stoke i živina. U očima radišnih i počesto pijanih suseljana farmera i ratara, ja sam stoga seljak drugog reda. Odem li svega koji kilometar na zapad, u Bjelovaru sam, a kako sam sa sela, nisam jedan od njih. Tamo sam pak građanin drugog reda. Sve u svemu, nikako ne valja. Danas sam čovjek, izgrađen, s ponešto iskustva i naučio sam se nositi s tim osudama. Bilo je nezgodnije kad sam bio klinac. Igramo nogač i svi imaju priče kako im se pijani otac prevrnuo s traktorom, ali je bio pijan pa mu nije ništa. Srećom. Ili kako svi voze dizelaše jer varaju državu na plavoj nafti, a moji uvijek vozili benzince. Ukratko, kada bih imao moć da napravim korak sam od sebe i da se pogledam sa strane nazvao bih se – probisvijetom. Ako ne i nešto gore. Nisam ni gradski rocker, nisam ni poljodjelac, ali sam ipak domaći, pitomi tip. Sa sjajnim osjećajem za mimikriju, spreman da se prilagodi i selu i gradu. Mislim, Bjelovaru. Neš’ ti grada…

Jedna od stvari koju poznaje pa valjda svako dijete u ovom kraju i općenito iz male sredine poput moje, jest kolinje. Znate o čemu pričam. Onaj prekrasni obiteljski događaj početkom zimskog ciklusa kad se skupe 2 – 3 porodice, nekoliko svinji, vrela voda, sirove strasti i jedne tačke pune crijeva koje neka od baba vozi na obližnji potok oprati jer će crijeva trebati za prezvuršt i kobaje. A uvijek je neki potok iza štaglja. Uvijek. I rakija. Puno, puno rakije jer je kolinje uglavnom dan kad muži imaju izgovor da s rakijom krenu od 4:50 ujutro. Zima je, mora se. Dok žene na dan kolinja bivaju uglavnom u kući, mužjak, lovac sakupljač, spretno pronađe svinjče u svinjcu, izvede ga uz pomoć kolega i ženine rodbine na pol dvorišta i ubode u vrat nožem, uglavnom neprecizno. Svinja se onda grči, svi je hvataju, krv šiklja na sve strane, muži se hrvaju s agonijom svinje koja biva mučki ubijena kako bismo mi imali zamrzivač pun mesine bar neko vrijeme. I tako nekoliko puta u danu. Broj zaklanih svinja u danu je proporcionalan litrama ispijene rakije. Postoji graf. Zapravo posve je nebitno koliko je svinji, krmača, odojka ili čega već u pitanju, već je stvar u tome što oko muževa obično jurcaju djeca. Svih uzrasta. Igraju se s noževima, ponekad i pomažu oko kolinja, kad dođe svinjska polovica na masni stol i kad krene kasapljenje, dječica se igraju s dijelovima svinje. Uho, srce, bubreg… Tko što dohvati.

Znam to sve, jer sam prošao brojna, brojna kolinja ovog tipa. Iako nisam seljak po definiciji, nemoguće je ne sudjelovati u ovakvim aktivnostima. Uvijek je neka akcija kod bake, djeda, tetka, susjeda, poznanika… Dapače, morao sam se prilagoditi ako sam želio preživjeti život na selu. Život na selu koji dolaskom zime postaje nalik na scene iz Conan Barbara. Ne samo da sam sudjelovao u krvoprolićima, već mi je jedan tetak radio aktivno kao semi-pro koljač. Sjećam se kad smo ga kod babe i djeda zakaparili za neki vikend. Čitavo selo je došlo samo da pogleda tog majstora na djelu. Ljudi su preko ceste vukli svoju svinju samo da je zakolje taj virtuoz. A to je fakat bio. U najboljim danima znalo je pasti 5-6 komada. Uz obradu, kilometre kobasica i sve ostalo, naravno. Noževi su samo letjeli. Kao sad se sjećam pijanih suseljana kako zagrljeni skandiraju i plješću tom prizoru. Tu i tamo zapale neku baklju. Pucaju iz puške, pa rane nekoga u koljeno što isti ne shvati jer je pijan. Onda dođe policija i hitna, pa na kraju ekipa iz policije i hitne ostane na rakijici i đigericama s bijelim lukom, zapiju se s nama. Ja mali, kao sad se sjećam, samo trčkaram oko njih…

To je običaj koji u ovim krajevima traje već generacijama. Dok je svinjaca bit će i kolinja na selu. Nije se običaj promijenio mnogo. Da, po papriku više ne idemo u Mađarsku jer je Šafran čist ok, zime su možda blaže i da, sve se više upotrebljava oružje specijalizirano za pokolj krmadi, ali načelno sve je isto. Sad kako sam stariji najveći je problem uvući se na kolinje. Udaljio sam se od sela, a tamo se ipak dobro jede i pije. Sad imam taktiku da pričekam iz topline doma do recimo 10 sati, kad se ekipa dobrano pripije, pa samo uskočim u gumene čizme, navučem maskirni bezrukavnik i samo se infiltriram dok se furi svinja. Kao malo pridržim papak, ni ne skuže da sam se ubacio, pa me samo uključe u lanac rakijica, a do navečer sam već pokumljen s većim dijelom prisutnih. I kad se sada osvrnem na odrastanje između sela i grada, ne osjećam se nešto istraumatizirano, premda je taj čin kolinja sam po sebi veoma eksplicitan i brutalan, nesumnjivo. Ali ako sam preživio ja, preživjet će i ostatak djece sa sela. To je tako, očeličiš ili propadneš. Zato čisto sumnjam da će djeca biti “mentalno osakaćena” čitajući slikovnice o tati i tati. Više me muči tko će peći te đigere s bijelim lukom dok će tata i tata mrcvariti svinju. Vjerojatno mama i mama.

Glenn

Nisam znao da je Birmingham drugi najveći grad u Engleskoj. Nisam nikada ni razmišljao o ... Read more

Svemir za nas

Netko je u nekom trenu povijesti postavio pitanje, koje godinama muči šire mase, a pitanje ... Read more

Odgovori