Parking

Četvrtak kao i svaki drugi dan. Sajmeni dan u Bjelovaru. Sjedio sam u jednom bjelovarskom bircu, gdje stalo je vrijeme, i nožem dubio šank. Ispred mene Zorka u minjaku s dva lista k’o dva čempresa, iza mene agroseksualci igraju belu. S jednog boka je dopirala glazba s jukeboxa, red Mate Bulića, red onog ćelavog Rajovića ili kako već, a s druge strane šanka poster, Aljoša Asanović na 3 kvadrata pozira sa svojom brončanom medaljom… Naoko klasika ovog pitoresknog kraja, a zapravo krema društvenog dna.

I bio bi to dan kao i svaki drugi, prožet nekulturnim i međusobnim neartikuliranim glasanjem, da baš tog četvrtka kao iz vedra neba u bazu nisu zakoračila tri nadobudna studenta s filozofskog, smjer indologija. Stali se fotkati svojim ajfončićima i što ti ja znam. Tu i tamo koji check in i status kako su cool sami sebi u Bjelovaru, ovo ono, jedan je čak tvitnuo. Brzo su navukli gnjev stalnih gostiju koji su ih proždirali pogledima. Čak i sama Zorka proguta hračak te odloži krpu i čašu.

– Momci, što trebate? – zapita ih sumnjičavo jer netko je morao
– Ehem, ovaj bok, mi smo došli iz Zagreba i tražimo… – izvadi neki komad papira iz džepa… – Venača.

Naravno da sam to čuo i samo se okrenuo leđima njima. Veno nije netko koga bi netko mogao trebati. Ne od onda… Samo sam podigao kragnu u maniri Erica Cantona i ispod šanka izvukao šešir te se sklonio pred njima.

-A što ćete Vi s Venom? – tada već vidno uzrujana Zorka pita klince, škicne i mene i moje reakcije, svi ostali gosti su zastali i uputili pogled na klince, čak je i Boban Rajović zastao na tren

Shvativši da stvari ne idu u dobrom smjeru dobro raspoloženje nadobudne trojke je brzo splasnulo te su se samo privukli jedan uz drugoga dok je rulja postajala sve bliža i veća. Domaćinsko raspoloženje kakvo samo Bjelovar može pružiti.

Ovaj… – bojažljivo će jedan od njih – radimo video projekt za faks o mitološkim pojavama pa smo htjeli pitat Venača, Venu, da nas odvede do posljednjeg parkirnog mjesta u Bjelovaru…

Nastao muk u kafani, kao da je sam Vlado Kalember ušetao u nj. Samo sam skočio s barskog stolca i izgurao ih van prije nego li izbije sukob neke vrste. Gurnuo sam svu trojicu u prvi tamni haustor i najvećeg među njima pritisnuo podlakticom pod vrat.

– Tko ste vi?! Kako ste me našli? – pitao sam

Prestrašeni klinci su tada shvatili tko sam, ali nisam bio ono što su možda očekivali. Povez preko desnog oka, ožiljak na lijevom obrazu i obrijana obrva, jer je, zaboga, to sada cool, su odavali da me život nije mazio.

– Oprostite, nismo Vas htjeli uzrujati. – zaplakali su dječaci – samo smo htjeli da nam pomognete naći posljednje parkirno mjesto u Bjelovaru za naš projekt na faksu. Vidjeli smo na Vašem fejsu da ste imali iskustava s tim. Voljni smo Vam platiti koliko treba…

Prokleti fejs i njegove postavke sigurnosti koje ne znam postaviti je bilo sve što sam tada pomislio. Toliko godina se skrivam od javnosti i odgovornosti da bi me tako lako neki tu klinci pronašli. Znao sam, točno sam znao, da se ne smijem dat tagat na Zorkinim eksplicitnim slikama od 8. marta prošle godine kada nas je stoički počastila… No, više me ipak šokirala glupost trojice dječaka koji pokušavaju naći parkirno mjesto u Bjelovaru.

– Uzmite svoj novac i sjednite na vlak želite li živjeti. Ne želim vas više nikada vidjeti u Bjelovaru. U Bjelovaru ne postoji slobodno parkirno mjesto.

– Ali mi smo čuli da biste Vi možda mogli pomoći…

Prekinuo sam ga i ponovno agresivno pritisnuo uza zid jednom rukom, a drugom rukom sam mu izbio ajfončić iz ruke.

– Pa da se ponovi ono što se dogodilo 2006.?! Ne, ne… Nikad više! To vrijeme je iza mene…

Podsjetili su me zašto se skrivam u sjeni bircuza te sjeli na dušu. Slike su mi se počele vrtjeti pred očima, obuzela me tjeskoba. Prokleta ta 2006. i prokleta moja dobrota. Te cure nisu bile ništa krive. Samo su bile znatiželjne…

– Ali niste bili krivi za ono tada. Sud Vas je oslobodio…

– Kriv sam jer sam im pomogao tražiti posljednje parkirno mjesto u Bjelovaru. Naravno da sam kriv… – tužno sam se oglasio, pogled kao od stakla – a znao sam da u Bjelovaru od ’96. nema slobodnih parkirnih mjesta. Nakon dva i pol sata vožnje Pežojićem po cijelom Bjelovaru s curkama, mislim da su studirale sociologiju, uputio sam ih da parkiraju u Djebalima. Uz cestu… Ono što se dogodilo nakon toga je zvjerstvo. Jedna se udala silom prilike za zadnjeg veznog NK Dinama Predavac i ima troje djece. Druga je otvorila mini siranu u Podgorcima i ima stotinjak ovaca, a ja sam jedva živu glavu izvukao…

Odmaknuo sam se korak unatrag od tih kretena što me ometaju, ali odmaknuo sam se i tisuću koraka više od sadašnjice u svojoj glavi. Kao i uvijek kada bih pomislio na te nedužne djevojke. Cijeli život je bio pred njima, 18 ispita do kraja… Samo da sam ih poslao nekamo drugdje, bilo kamo. Samo da sam ih upozorio da u Bjelovaru nema parkirnih mjesta. Pogotovo ne četvrtkom. Trebao sam znati…

Razgovor je tu završio. Odlučno sam odbacio bilo kakvu šansu da im ugrozim živote, podijelio primjerke potpisanih fotografija i slikao se s njima za fejs u cool pozi te demonstrativno sjeo na svoj bicikl marke Pony i pobjegao od svega. Pedalirao sam dok mi se listovi nisu upalili. Srećom Cico opet radi. Tamo me nikada više neće naći…

…kao ni parking u Bjelovaru

Križić-kružić

Prije nekih 1985 godina, otprilike, na brdu pokraj Jeruzalema odigrana je povijesna partija igre "Križić-kružić". ... Read more

Teretni vlak

Živio sam uz prugu čitav svoj život. Gledao vlakove i slušao kako tutnje u nepoznate ... Read more

Odgovori