Narednik Blake

Naredniče Blake, svjetlo! – uzviknuo je skupnik Davids pokazujući rukom prema vrhu grebena.

To je bio samo odsjaj neke zvijezde ili nešto? Kao i uvijek… – odgovorio sam mu, nezainteresiran za dodatne razgovore ili pojašnjenja.

Što god da je, iza onog grebena je. Nemamo kisika za otići do tamo. Vratimo se u vozilo. Provjerit ćemo ujutro. – odgovori Davids.

Vratili smo se do vozila kojeg smo koristili za nadzor i očuvanje koridora. Ispred nas je bila još jedna noćna smjena od 18 sati, jer toliko traje noć na ovom depresivnom mjestu. Inače volim noći ovdje, ali sada je počela zima. Zima na ovom planetu znači nebo bez zvijezda. Sve što sada imamo iznad nas je – mrak. Taman i hladan mrak. Kada sam došao ovdje s prvim postrojbama, bilo je proljeće. Tada su noći ovdje prelijepe. Ovaj veliki planet u svojoj orbiti ima 3 šarena mjeseca koja se okom vide samo 2/3 godine. Mi to zovemo proljećem. Tada su noći ispunjene prekrasnim prizorima. Svake noći ta nebeska tijela se ispremiješaju po nebu stvarajući ukupno šest pomrčina. Zbog toga sam se javio za ovaj zadatak.

Maknuo sam se sa Zemlje i s prvim kontingentom vojske došao ovdje. Nakon nas su došli graditelji koji su napravili kaos. Teška mašinerija koja je godinama plovila svemirom. Zbog različitih pozicija slijetanja trebali su im tjedni da se nađu na poziciji predviđenoj za stvaranje grada. Sama lokacija mi se nikako ne sviđa. Smjestili su nas ovdje ljudi koji nogom nikada neće kročiti na ovaj planet. Vrli logističari bez trunke terenskog iskustva. Smjestili su nas u krater promjera nekoliko stotina kilometara. Istina, prirodno stvorene stijene ruba kratera će nas zaštiti od pješčanih oluja koje su ovdje učestale, ali ja sam vojnik. Razmišljam kao vojnik. No, nije mi potrebna ni vojna obuka da vidim kako smo ovdje laka meta. Okruženi sa svih strana. Puno puta sam se svađao sa skupnikom Davidsom o životu ovdje. Je li ga bilo prije nas ili ne.

Naredniče, uz dužno poštovanje, ovaj planet je 12 godina skeniran s najboljom opremom koja je ikad proizvedena. Nikada, ali baš nikada u tom vremenu, nije otkriven ni najmanji organizam. Čak ni stotinama kilometar duboko u tlu. To i sami znate. – uvijek je energično branio stav koji nam je nametnut od vojske, a mi smo vojska, mi slušamo što oni kažu.

Davids, stvarno misliš da ne postoji nešto iznad nas? Zar ti nikad nije prošlo kroz glavu da je sve naše ljudsko učenje možda pogrešno? Možda je baš sve što mi znamo i poznajemo apsolutno ovdje u svemiru. Nisi nikada razmišljao tako?

Ma dajte, naredniče, opterećujete se bez veze. Čak da nešto i postoji, mi smo tu i željni smo akcije. Samo neka dođu. Imam električni naboj u cijevi samo za njih. – smijao se kretenski milujući svoju naelektriziranu pušku.

A što je sa svjetlima, pametni moj skupniče?! Bio si sa mnom kad smo ih vidjeli. Vidjeli su ih i drugi timovi iz satnije.

Ako to i jesu svjetle neke opake rase koja nas hoće potamniti, mi ćemo ih jednostavno pogasiti. – stade se grohotom smijati

Ja sam samo vojnik, narednik Anthony Blake, prašinar, iznad mene postoji mnogo činova koji vjerojatno znaju zbog čega ne smijemo utvrditi granicu s vanjske strane grebena. Otkad smo ovdje, samo se vozamo po podnožju unutarnje strane kratera. Čuvajući ništa od ničega. Svjetla su prvi put uočena kada su graditelji počeli minirati teren za izgradnju NEW-a (new established world). Naše letjelice su odmah sljedeće jutro skenirale sve izvan našeg kratera. Ništa nisu pronašli, ali opet kad bi pao mrak, svjetlo bi se vratilo. Činilo mi se kao da se približava iz noći u noć i to samo za vrijeme zime. Vojska je tada izdala priopćenje za javnost u kojem se objašnjava da je to refleksija radijacije iz gornjeg sloja atmosfere koja se odbija od pustinjskog tla.

Tada su došli kolonizatori. Stotine tisuća dobrovoljaca sa Zemlje iz svih zemalja zemaljskog svijeta. Ljudi koji bi trebali stvoriti novi svijet, ljudi koje bi mi trebali braniti po cijenu svoga života. Ja ću to i učiniti ako ikad bude potrebno, vojnik sam, ali neću biti presretan zbog toga. Pogotovo zbog činjenice da je 30% pridošlih civila netom prije dolaska amnestirano od svakojakih zločina. Prvi mjesec na ovom planetu, s punim kapacitetom civila, građevinara i vojske zabilježeno je 36 fizičkih obračuna. Još više je bilo sitnih prekršaja, uglavnom otuđivanja dobara. Mnogi nisu bili zadovoljni raspodjelom paketa namirnica koji bi im trebao osigurati pravedan početak života ovdje. Opet, novoustanovljena vlast je dala izjavu u kojoj stoji da je takav postotak kriminalnih djela sasvim normalan u odnosu na broj jedinki unutar NEW-a.

Vojska je dobila ulogu policije. Trećina vojske je preraspoređena unutar “zidina”. Smanjena je i granična obrana jer navodno nema potencijalne prijetnje od nikoga. Davids je nešto kasnije izdvojen iz moje desetine i smješten u grad. Ne shvaćam u potpunosti psihu ljudi. Tek s uspostavom privremene kontrole od strane vojske, broj zločina se naglo povećao. Počela su ubojstva, poginuo je i prvi vojnik. Prolazili su mjeseci, a ljudi su postali životinje. Svi smo bili u istom kavezu u istim uvjetima. Tjeskoba i paranoja su uništavale zamišljeni sklad. Tek tada sam uistinu zavolio stražu. Jedva sam čekao da se maknem od grada u svom vozilu i da u miru promatram mrak. Jedne noći se opet pojavilo svjetlo iz pustinje s druge strane kratera.

Imao sam zapovijed kao i ostali vojnici. Ne izlaziti na vanjski rub kratera, ali ako bih samo malo promijenio trasu kojom se moram kretati, mogao bih se uspeti uz jednu blažu padinu i napokon vidjeti to svijetlo. Zanemarivši zapovijed i poslušavši znatiželju, počeo sam se uspinjati uz krater. Put je to za koji mi treba par sati. Vozilo je sporo, klasični rover, uspinje se polako. Pri samom vrhu tog uspona sam izgubio svaku vezu s ostalim jedinicama zbog velikih smetnji za koje nisam znao otkuda dolaze, a tada mi je stalo i vozilo. Baterija se neočekivano ispraznila, elektronika se pogasila. Nisam htio odustati sad kad sam bio stotinjak metara od prijevoja. Uvijek vuče ona misao što je s druge strane grebena. Spustio sam vizir na kacigi, izjednačio tlakove u kabini i odjelu te sam izašao iz vozila i nastavio pješke. Uspon je bio strm i naporan, ali još samo malo… Kisik mi se ubrzano trošio. Nisam ni na tren pomislio kako bih mogao biti strogo kažnjen za ovaj neposluh. Kao da netko zna gdje sam. Ionako sam udaljen 50-ak kilometara od prvih nastambi.

Kada sam bio na samo nekoliko koraka od ruba, svjetlo, koje je do tada neprestano pulsiralo, je nestalo. Sve što sam vidio je bila duga i mračna pustinja. Tek tada sam osjetio strah. Skener nije pokazivao nikakvu aktivnost. U daljini se iznenada pojavila svijetla točka. Kao da je netko upalio šibicu u daljini. To malo svjetlo je počelo pulsirati i sve više i više povećavati intenzitet. Najednom, svjetlo velikom brzinom krene prema meni i pretvori se u veliki zasljepljujući bljesak. Samo sam vrisnuo iz sve snage i pao na kamenito tlo, pokrivši vizir rukama, a vrućina je palila odijelo…

Probudio sam se ležeći u stacionaru vojne bolnice u karanteni spojen na razno razne uređaje. Bilo mi je mučno i teško, a bio sam i zavezan za krevet. Htio sam nešto reći, ali nisam imao glasa. Mogao sam samo očima pratiti po sobi. Nakon nekoliko trenutaka prišla su do mene dvojica ljudi koje nisam poznavao u zaštitnim odjelima. Pričali su tiho da ih ne čujem, ali ipak sam načuo nešto.

Misliš da je vidio? – pitao je prvi dok je vadio nešto iz neke kutije koja je bila kraj stola.

Znam da je. Vjerojatno ne shvaća što je vidio. I bolje je tako. Još uvijek nisu spremni da im otkrijemo sve. – očima sam gledao u njegovom smjeru, a on je kazao drugom čovjeku – Generale, znate što vam je činiti…

To nešto što je izvadio iz kutije spojio je na neki uređaj, a potom je na mene zalijepio hladne sonde. Osjetio sam samo veliku bol. Tada mi je nešto ubrizgao u venu na lijevoj podlaktici. Bol je bila nepodnošljiva, gubio sam svijest…

To je bio samo odsjaj neke zvijezde ili nešto? – rekao je previše pričljiv skupnik Davids

Vjerojatno izboj radijacije iz atmosfere. Ništa što bi se nas ticalo. – odgovorio sam mu hladno i nezainteresirano.

Što Jasmin Stavros zna o ženama?!

Uvijek kad čujem onaj megahit "Ženo" ne mogu da se ne zapitam - što Jasmin ... Read more

Omlet

Već danima me iz najdaljeg ugla frižidera, onog koji nalikuje na Mordor, gleda jedan sumnjivi ... Read more

Odgovori