Kung flu napada

Spletom neobičnih okolnosti jutro sam proveo u KBC Dubrava gdje sam svjedočio, iz prvog reda, ljudskoj gluposti u možda ponajboljem izdanju. Gospođa, isto godište kao Franjo Tahy, traži svoju pravdu i zadovoljštinu na pultu za prijem pacijenata. Veoma glasna i neugodna, udara po onom šalteru s naramkom uputnica za pregled svega i svačega, a sve zato što joj je uputnica za danas, a ima ih za svaki dan u tjednu, ispisana za Šalatu. Ona je, naravno, u Dubravi jer, kako sama kaže, čitav život ide u Dubravu. A nije ni čitala što piše na uputnici jer ona ide u Dubravu čitav život, nema ona što čitati. Kaže ona tamo, da ni ne zna gdje je Šalata. Zadnji put je bila tamo kad je umro Vjeko, njezin suprug, a ona jadna ne može na noge i hoće taj pregled u Dubravi… I traje ta peripetija i traje. Osoblje živčano, pacijenti živčani, ostali koji zauzimaju mjesto u čekaonici živčani. Osim mene. Mene, iskreno, boli ona stvar. Ovakav slučaj, kao i brojni drugi ovog tipa na kakve nailazimo svakodnevno, kod mene samo potvrđuju jednu stvar, a to je da sam ja idiot.

Ok, to uzmite s dozom rezerve. Nekima sam genije, a neki me gledaju kao idiota kad iznesem neke svoje zamisli i mišljenja. I jedni i drugi su u pravu. Ipak, da ublažim dijagnozu sam sebi, volim vjerovati da sam osebujan. U najmanju ruku… Ne mislim da sa mnom nije sve u redu, već sam pomalo čudan u pogledu nekih stvari. Primjerice, najdraži filmovi su mi filmovi katastrofe u kojima izgine brdo ljudi. Mega poplava, bolesti, komet, zombiji… Kad je Bruce Willis bušio onaj komet, dok mu je mlađahni kolega iz smjene bušio kćer, ja sam navijao za komet. Malo sam plakao na kraju, da. Ostala samo prašina od tolike kometčine. Drugi put možda. Pa onda Terminator. Budućnost u kojoj nas strojevi potamane. Može li čovjek poželjeti više. Gorenje perilica rublja s automatskom puškom ispod pazuha po njivi hvata ljude. Pa Star Wars recimo. Nije klasična katastrofa već obiteljska priča s brojnim neriješenim međuljudskim odnosima. Nešto kao Glembajevi, samo u svemiru. I ono savršeno oružje s kojim se može uništiti čitav planet od jednom. Huh, naježim se malo.

Ne znam kako vi, ali bolje mi se čini tako od jednom da odemo u mrak nego ovo što činimo sada. Izmišljamo bolesti, ratove, podjele, gladujemo i pretili smo istovremeno. Sve to, uz brojna druga sranja, čini isto što i onaj nesuđeni komet, Skynet ili Zvijezda smrti samo puuuuuuno sporije. Sve što činimo kao ljudi nas vodi samo ka jednom cilju – istrebljenju. Ne znam za druge vrste, ali ljudska svakako ode ćao bao. Prije ili kasnije. Nije da nismo zaslužili. Zajednički nazivnik za sve zlo koje činimo planetu, prirodi, pa i obližnjem svemiru je upravo čovjek. Gdje god se pojavio čovjek bila je neka pizdarija. Na planetu Zemlji svuda, no sad smo počeli ostavljati smeće i na Mjesecu, ali i obližnjim planetima koje istražujemo sondama i slično. Baš smo šupci. Kao vrsta smo se podijelili na sve moguće načine. Vjera, boja, rasa, broj cipele, a sve se može upotrijebiti kao povod za neki rat, sukob, izgladnjivanje. Tko se čega već domisli. Uvijek je netko jači i veći, pa to dokazujem onom drugom. Nije to ništa novo. Jedino što je vječno je nepravda. Uvijek je bilo nepravde i uvijek će je biti. To je tako. Otkako je ljudi netko je bio manje važan zbog ovog ili onog razloga, a kad je tako treba ga šamarati na tlu. Šamarati k’o budalu. Ni u životinjskom svijetu nije ništa bolje. Uvijek najveći morž praši sve ženke na plaži, najveći medvjed dominira šumom i šalje manje po šibice i tako dalje i tako dalje.
Tako stvari stoje i besmisleno je misliti da ćemo mi kao samo jedna od vrsta išta promijeniti. Mi smo možda najokrutniji u tom samouništavanju jer koristimo brojne načine i oruđa, pritom povlačeći sa sobom i svijet u kojem živimo i brojne životinjske vrste sa sobom. Nije ovo nikakav ekološki pamflet, da netko ne pomisli. Treba paziti na neke stvari, svakako. Sve počinje od jednog čovjeka. Ali nema pravde ni po tom pitanju. Možemo mi u Hrvatskoj do sutra odvajati i reciklirati kad tamo jedna Indija sa svojih milijardu ljudi u danu proizvede više smeća nego nas 2 milijuna (ostali su u Irskoj i Njemačkoj) u godini.

Baš zato sam ja idiot koji opet navija za onu, možda, krivu stranu. Ovoga puta je to ovaj aktualni Koronavirus. Taj Kung flu mi se čini kao čist ok način da nas se Svemir riješi jednom za zauvijek. Budimo realni. U moru vrsta koje postoje na planetu, mi smo najgori. Možemo se mi tu i tamo pomaknut milimetar naprijed u pravom smjeru, ali ne vrijedi mnogo kad za milimetar naprijed napravimo četiri metra unazad. Ništa nije vječno na ovom svijetu, pa nismo ni mi. Dajmo stoga priliku nekoj novoj vrsti da pokuša ostvariti naš utopistički ideal da svi možemo uspjeti i živjeti dobro u društvu jednakih. Ni ta vrsta neće uspjeti, jer priroda ne funkcionira tako, ali dajmo im bar priliku. Jebi ga, mi smo probali – ne ide. Šupci smo. Možda nam baš ta pojava Koronavirusa govori da nam je došlo vrijeme da se pozdravimo i prdnemo u čabar. Tko ostane zadnji nek ugasi svjetlo i to je to. Mada, plašim se da ni Korona virus neće uspjeti. Kao i sve drugo proizvedeno u Kini, sumnjam da će dugo trajati.

2020.

Tek što nam nije na vrata zakucala 2020. godina, a ja ne mogu da se ... Read more

Godina raka

Bilo je to doba velikih društvenih promjena. Smjena generacija. Ja sam bio klinac od svojih ... Read more

Odgovori