Istanbul

Ni sam nisam fan turskih serija, jeb’o ih Sisak da ih jeb’o. Trebali smo im ga dati i mir. Ionako samo problemi s njim. Te poplava te rafinerija te ovo te ono… Nisam fan ni turske konfekcije. Doduše ličim na Turka kad furam solo brk, ali to je posve druga stvar. Moja priča počinje onda kada, nadam se, završava priča o Istanbulskoj konvenciji u ovoj zemlji. Kako se ta priča pojavila prije koji tjedan, pojma nisam imao što je Istanbulska konvencija. Srećom, imam prirodno usađen gen za istraživanje, pa sam guglao, čitao, istraživao, pronašao dokument, pročitao ga i odložio. Ništa sporno, činilo mi se. Evolucijski doseg, pomislih. Prevario sam se, o kako sam se prevario. Kao i mnogo stvari prije, dokument je zloupotrebljen za dnevnopolitičke potrebe. Talasanje našeg ionako nestabilnog čamca. A neznanje… Neznanje se širi kao šumski požar u sušno ljeto. Nije prošlo mnogo, a svi su znali sve o dokumentu.

Kada sam već zamalo izbjegao sve vezano za te nesretne priče, vidio sam prizor koji me zgrozio. Možda i pojasnio situaciju u kojoj se ova nesretna zemlja nalazi. Našao sam se u jednom bjelovarskom kafiću, po ničem posebnom, na ranojutarnjoj kavi. Dvadesetak ljudi tamo, ja daleko najmlađi. Svi razvlače dnevnu štampu i komentiraju Istanbulsku konvenciju. Osim mlađahne konobarice, u bircu nije bilo ni jedne žene, naravno. Ljudi, domaći koji se znaju od prije, dobacujući preko stola jedan drugome, komentiraju dokument. Neki su bili oštro za, neki su bili oštro protiv, neki smatraju da je to samo skretanje pozornosti s bitnih problema, a neki nemaju stav, ali vole glasno podjebavati. Nitko od njih dvadesetak, ali baš nitko od njih, nije pročitao sam dokument. Ali imaju stav! Pola kroz šalu, pola ozbiljno pičkaraju jedan drugog na svim osnovama na temelju tog stava.

Zgrozio me prizor. Kao da gledam zemlju u malom izdanju. Sličan tip rasprave koji ne služi ničemu, a argumenti između strasti i nebuloze, ali glasni. Kažu da smo strastven narod. Može biti. Nogomet nas zaludi svako malo. Nisam ni sam iznimka. Nk Bilogorac, pa repka. Tim redom. Takvi smo i u ostalim segmentima društva. Što ima prednosti, ali potpuni izostanak razuma ne može nikako biti dobar. Okrećemo se često nekim uglednim zemljama kada tražimo primjer nečeg dobrog, ali kad je pitanje dokumenta kao što je Istanbulska konvencija podvlačimo crtu i povlačimo se na barikade neznanja, neupućenosti i straha. Pozivamo se i na Crkvu. Onu katoličku jer smo većinski katolički narod. Ok, pošteno. Mada, ako niste znali, jedna od prvih zemalja koja je ratificirala konvenciju jest upravo Vatikan. Švedska i Njemačka gdje radi mnogo naših ljudi? Dap, potpisali.

Jer da se razumijemo, sav normalan svijet s kojim se želimo uspoređivati gleda na ovaj dokument kao na nešto afirmativno jer takav dokument to i jest. Ništa ne odnosi, samo donosi. Nema strane koja gubi. Ništa se ne mijenja na gore, samo na bolje. Nije li napredak smjer u kojem bismo trebali ići? Nismo toliko strastveni koliko glupi. Čim se tako polemizira s nečim što bi trebalo biti dobro za društvo u cjelini. Teško je to shvatiti kad država koja ima ženu predsjednicu ne koristi tu poziciju da nauči narod što se događa i što ćemo, nadam se, što bezbolnije usvojiti. Teško je napredovati kao društvo kad imamo žene koje se protive ratificiranju konvencije pozivajući se na Boga i plašeći narod bezrodnošću i grijehom. Teško je biti pametan kada jedan legalno izabran župan ima kaznenu prijavu jer je mlatio svoju ženu.

Kako onda razabrati dobro od lošeg, kada svak ima svoj stav premda nema pojma o čemu?! Plaši me to. Nažalost, nasilja je uvijek bilo i uvijek će ga biti. Neke stvari se nikada neće ispraviti. To je ono nešto čovječje. Ali treba stremiti ka visinama. Treba težiti boljem. Nasilnike koje mlate svoje žene treba na neki način žaliti. Žao mi je ljudi koji su toliko nerealizirani i nesigurni u sebe da moraju mlatiti žene. Meni je žao tih nasilnika kojima je ujko kad su bili mali stavio kurac u usta pa sad imaju frustracije s kojima se ne znaju nositi. No, dok se taj nerealni otpor promjenama na bolje događa uz silovanje razuma ljudi ovi zemlju napuštaju. Svakodnevno. To je izbor. Moj izbor je reći da smo osuđeni na propast kao društvo nastavimo li se tako opirati promjenama. Vaš je izbor da pljujete mene ako želite. Imam stavove i ne slažem se s mnogim opće priznatim stavovima, ali ih volim poslušati. Nekad naučim nešto.

Prerijetko. Tako otprilike funkcionira demokratski poredak, koji također učimo. Jako sporo, doduše, ali učimo. Kad ne znam naučim, kad se bojim pitam. Trudim se napredovati, okretati se dobrom, a iz lošega učiti. Treba nam više toga u društvu. Budimo društvo o kakvom nam govore naši ljudi “gore”, u dijaspori, razvijenijim i moderijim zemljama. Ne budemo li, propast ćemo i više nitko neće ostati ovdje “dolje”. Iskreno, kome i trebamo malodušni, ogorčeni i uplašeni?!

Potraži ovih 5 znakova u svom životu i promijeni život

STOP - jedan od najpoznatijih znakova u svijetu, a znači da treba stati. Vjerojatno postoji ... Read more

Porno

Što se Ace Buntića i Joze Ćurića tiče, čitava ova priča s Rusijom je samo ... Read more

Odgovori