Gorje krhotina

U ono vrijeme, u početku, svijet nije bio ništa nego nepregledna pustoš omeđena slatkom vodom. Ravna pustinja spržena suncem dokle možeš dobaciti pogledom, pa i dalje. Pustinja kojom se pronosio tek vjetar što je sa sobom nosio pijesak. Šibao je taj vjetar praljude puneći im kosu, usta i oči pijeskom i prašinom. Molio se tadašnji čovjek Bogu da pomogne, a On bi samo odgovorio:

– Dao sam vam svijet, stvorio vas na svoju sliku i priliku, na vama je da učinite sve ostalo.

Nije prošlo nekoliko stoljeća, a čovjek je shvatio da u ništavilu svijeta postoje neke pravilnosti. Najviše se kroz stoljeće provlačilo – dok je vjetra bit će i prašine. Nakon još nekoliko tisuća godina shvati čovjek da što je više ljubavi budi više i ljudi. S jedne strane. S druge se strane pak nalaze one druge. Tužne ljubavi. Što je više njih više je suza što vodu učine slanom, a krhotine slomljenih srca, složene na hrpu, pomalo oblikovaše brda i gorja.

Primijeti tada čovjek kako brda i gorja dok postaju veća guraju vjetrove u sve strane. Otkrije čovjek zavjetrinu, pa i hlad koji nastade usporedno. Kada su se pojavila brda, mala i veća, počeo je bujati i prirodni svijet. Ljudi se na prvu udaljili, ali potom penjući se po brdima i otkrivajući svijet, nastadoše nove ljubavi, slamala se srca… Brda su rasla, stoljeća su prolazila, vjetar se penjao, a vode su postajale sve slanije i slanije natopljene suzama.

———————————————————————————————————————

Kao floskula, kao pjesma i ja sam jednom volio zbilja. Maštao o tome kako ću graditi svoje snove na kostima onih što nikada nisu dosanjali svoje do kraja. Nije uvijek sve po mom. Hvala Bogu da nije, kakav bi to svijet bio da je. Nisam nikada bio neki privlačan tip, ali me krasila neka karizma. Sklonost vicu, blagoglagoljiv izričaj i elokventnost. Dovelo je sve to do toga da sam na svoj remen, poput kauboja iz lošeg filma, urezao popriličan broj reski. Nakon čega bih se pokupio i otišao.

Dok se nije pojavila ona. Prva i jedina s kojom sam mogao razbiti čašu zamotanu u rubac, nabrajajući imena naše djece u jednom dahu. Život se stubokom promijenio, ja sam se promijenio. Na bolje čini mi se. Počeo sam se sviđati sam sebi. Trajalo je mjesecima, godinama imao sam u njoj nešto, a i ona je bila ta kojoj je to godilo. Kao da su se dva posve različita putovanja pronašla u jednom cilju.

Ne sjećam se početka svega. Kao da sam se samo zatekao u tom žrvnju svoga izbora. Sjećam se kako je završilo. Povratak s poslovnog puta, šaka u grču, suze na obje strane, složen kofer te posljednji pogled preko praga doma koji je trebao biti zajednički. Ona je bila ptica, htjela je letjeti, poželio sam joj vjetra pod krila i široko nebo. Sve su priče takve, proklete, na kraju uvijek završe.

Ne sjećam se jesam li ikada prije toga slomio svoje srce, ali sada sam znao da je to to. Ne vidim što drugo može boljeti tako. Uzeo sam slomljeno srce, srce čije sam ostatke nevješto spremio u onaj kofer i ponio ga sa sobom. Čovjek je sklon samouništenju, pa ni sam nisam iznimka. Uništavao sam se, tražio krivce, bio žrtva pred strancima, pod šankovima brojnih krčmi čije ime nitko ne treba znati.

Život je izdržljiv. Izdržao je milijune godina unatoč milijardama slomljenih srca onih zajedničkih života koji nisu opstali. Oporavio sam se tako i sam. Vratio na noge i otkrio kako iza tmurnih oblaka koji su se nadvili nad mene postoji jedan veliki svijet koji ne poznajem. Odlučio sam ga upoznati, a pri tom i svoje granice. Upoznao sam sjajne ljude koji su me poveli na osvajanje udaljenih svjetova. Put me odveo u glavni grad Nepala, Katmandu, gdje sam čuo priču. Priču kako sveta Himalaja raste kako je čovjeka. Sreće i tuge. Priča govori da otkako je čovjeka i vijeka, prolaznici namjernici se veru po planinama i nose sa sobom ostatke svojih slomljenih srca ne bi li ih bacili u ponor i time, ni ne znajući, stvaraju novi svijet. Sloj po sloj.

Vrhovi Himalaje uz sve svoje legende pružaju mir neslućenih razmjera. Mir ako ga znaš stvoriti. Otkrio sam to sam viseći na penjačkom užetu u povorci suludih ljudi. Stud i grč u mesu dok vjetar šiba mene i duhove pokojnih zapletenih u beskonačno mnogo šarenih zastavica okačenih po nepreglednim planinskim prijevojima pod nama. Buka vjetrova koji se prelijevaju preko vrhova će te slomiti ako ne znaš pronaći svoj mir. Svoj sam ponio sa sobom. U torbi pod rebrima, ostaci onog istog slomljenog srca koje sam došao baciti niz ponor. Neka na njemu rastu nova gorja, nove ljubavi i novi svjetovi. A srce… Srce je čudo. Posijeci ga i baci, a ono će izrasti ponovno i ponovno. Spremno primiti neke nove ljubavi.

Maya

foto: carica Maya i njezini podanici Život zaista piše čudne priče. Djevojka i ja tako ... Read more

Old people like this

Naišao sam na zanimljiv članak ovih dana. Kaže članak kako Britanci imaju veliki problem sa ... Read more

Jedan komentar na “Gorje krhotina

Odgovori