Godina raka

Bilo je to doba velikih društvenih promjena. Smjena generacija. Ja sam bio klinac od svojih 15 – 16. Povučen i neprilagođen u novom gradu, novoj sredini, novoj školi… Sve posve drugačije od provincije iz koje sam potekao. Bio sam posve neugledan, suviše negativan i nisam mario za druge ljude oko sebe. Poput kaktusa sam se branio od svijeta i osjećaja koji mogu proizaći iz ljudskog kontakta. Tamne boje su bile moj stil. Svi su mi bili krivi za sve, a ponajviše zbog činjenice što sam nasilno otrgnut iz svoje sredine gdje sam se osjećao ugodno.

Sve što sam imao tada bio je ključ doma glazbene škole i bubnjevi koje sam tada svirao. Odnosno učio svirati. Ispucavao sam svoje frustracije lomeći palice, a ponekad i koju membranu. Sam u ritmu svojih misli u prevelikoj dvorani svog odrastanja. Godilo mi je to. Ksilofon nisam volio. Dolazio sam na vježbe kad god bih stigao. I po rasporedu i mimo njega. Dobrano sam već znao kada je tko na rasporedu za vježbe pa sam načinio svoj raspored kako bi ih izbjegao sve. No, taj ksilofon koji nisam volio kao da također nije volio mene. Nikako se nismo slagali. Zbog prolazne ocjene sam bio primoran pohađati dodatni predmet – zbor. U protivnom ne bih mogao nastaviti školovanje, a kao novi klinac nisam imao ni najmanjeg kredita da se nekako izvučem iz tog gliba.

– Nisam pjevač, ne idu mi melodije. Ja sam bubnjar. – pokušao sam im objasniti no nisu me slušali.

Htio, ne htio završio sam na probi zbora s tridesetak ljudi koji su veselo i razdragano pjevali svakojake religijske pjesme ili što već. Pjevao sam i ja. Iskreno, ni ne sjećam se što ni kako. Profesor mi je znao reći da pjevam odlično. Što on zna, on je samo profesor. Vjerojatno je to govorio svima. Profesori to čine. Odlazio sam dva puta tjedno na zbor. Protiv volje, ali s razlogom. Nije me zanimalo druženje. Nakon tjedan – dva ipak sam znao imena svih ljudi u zboru. Tako to ide valjda. Također, oni su naučili i moje ime.

– Ideš s nama na cugu poslije zbora?! Nas par ide… – pitala me jednom nakon probe.

Zvala se Lidija i očito je mislila da me zanima druženje. Pristao sam iako sam u džepu imao jedva dovoljno za cugu. Ni sam ne znam zašto sam pristao. Kao sada se sjećam da je to bilo neko hladno vrijeme. Siječanj novog milenija ili tako nešto. Upamtio sam to jer smo baš tih dana uvježbavali neke pjesme za nastup povodom Valentinova. Ekipa s kojom sam pošao nije pripadala nekoj glavnoj kliki. Tako ni Lidija. Mahom su to bili zanesenjaci i marginalci koji su poput mene preuveličavali sve probleme koje smo tada kao „djeca“ mogli imati.

Lidija je bila starija od mene. I nešto viša od mene. Svi su bili viši od mene. Usne je bojila crno, a neprirodno crvenom bojom je bojala kosu. Nije držala do sebe, bar je takav dojam odavala, ali bila je jako lijepa. Trebalo se samo malo zagledati u nju. Možda su bile potrebne oči dječaka poput mojih da je vide onakvom kakva je zaista bila. Lidija se iz samo njoj poznatih razloga trudila da me uvede u društvo. Uvijek me vukla sa sobom i gurala u prilike. Izlasci, tulumi… Nikada mi nije objasnila zašto. Kretala se u nekim krugovima koji su je veoma dobro prihvaćali. Tako sam i sam postao dio društva. Sve manje sam bivao sam. Lidiji sam zamjerao što je uvijek bila s krivim tipovima.

Nisam bio zaljubljen u nju ili tako barem sada mislim. No, tada je ona bila nešto meni posebno. Zaista je. Bavila se crnom magijom i vradžbinama koliko se jedna klinka od 18 godina u onoj rupi od grada mogla baviti crnom magijom. Na onoj prvoj cugi s ekipom, kada sam šutke sjedio na rubu stola nemoćan da se zbližim s bilo kim, položila mi je ruku na čelo.

– Ti si prepun neke čudne energije. Ili si anđeo ili si vrag. – te se nasmijala.

Nikada nisam shvatio što joj je to značilo, ona nikad nije našla za shodno da mi objasni što joj to znači. Dvije ženske koje su tada bile s nama su je samo u čudu gledale. Kao da nisu vjerovale da sam ja taj kojeg je Lidija „otkrila“ ili što već. Znala je učiniti da se osjećam bitnim. Tu smo cijelu godinu proveli skupa. Ne kao najbolji prijatelji, kao ljubavnici. Samo bez fizičkog kontakta i potrebne strasti. Lidija je kao prava vještica pazila na horoskope, zodijake i te stvari. Za meni su to bile samo gluposti. Sama je bila rak u horoskopu. Znam to jer mi je objašnjavala mnogo puta što to znači, ali kao da sam mario.

Krajem te godine otišla je na faks, nešto na filozofskom, ja sam nastavio stvarati buku na bubnjevima. Brzo kao što je ušla u moj život, još brže je otišla iz njega. Vraćala se tu i tamo vikendima, obavezno se javila, no postajali smo si sve dalji i dalji. Tada je dolazila sve rjeđe i rjeđe, a u konačnici se vraćala samo za blagdane s nekim frajerom. Ne vjerujem da je zaboravila sve naše noći i sva ona naša druženja i opijanja. Vjerovao sam da ima nove prazne noći koja mora popuniti s tim tipom. Rekla mi je da je sretna i ja sam bio sretan zbog nje. Jer… Vjerovao sam joj. Vidjelo se po njoj da je sretna. Želio sam da je sretna. Ipak, ona je posebna osoba.

Od tada je prošlo već cijelo desetljeće, zamalo i drugo već i moram priznat da je se ne sjetim tako često. Tu i tamo kad vidim neki njen status na fejsu ili kad godina zavrti mjesec raka te mi njen rođendan iskoči kao podsjetnik. Ljudi odrastaju, ekipe se razilaze, stvaraju se nove… Ni sam nisam iznimka. Staro društvo se razišlo, a Lidija je koliko čujem u Zagrebu. Kaže jedna zajednička frendica da je udana, ima bebu i tako. Život i sve te prolazne floskule. Ono što neće i ne može proći je njen utjecaj na mene i moj život. Povukla me s ruba u novi svijet, bila tu uz mene i gradila me u onim mojim najbitnijim godinama. Nisam joj se nikada stigao zahvaliti.

Dvije godine otkako je otišla prestao sam svirati bubnjeve i uputio se u neke ozbiljnije stvari. Posao, život i snalaženja. Bubnjarske palice vise iznad vrata kao podsjetnik na neka bivša vremena. Nikad više nisam zasvirao bubnjeve. Sjetio sam se nje i svega što je bilo tek neki dan kada sam čuo na radiju godišnje horoskope. U dijelu koji opisuje rakove.

Rak ispod svoje tvrde ljušture skriva hipersenzitivnu osobnost. Ovaj iznimno osjećajan znak reagirat će i na najmanju sitnicu, stoga neka vas ne iznenađuju česte promjene raspoloženja bez vidljivog razloga. Tu njegovu osobinu mogli biste protumačiti kao mušičavost ili hirovitost. Dobri su prijatelji, darežljivi su i odani. S njim uvijek znate na čemu ste jer oni ne skrivaju svoje emocije. Partneru su uvijek vjerni i sposobni su održati dugotrajne veze. Budite uvijek uz njega, dajte mu do znanja da se slažete s njim u njegovim razmišljanjima, pokažite razumijevanje. Razgovarajte o obitelji, vašim željama. Svaku vezu rak doživljava ozbiljno, za njega nema prolaznih avantura. Vama može izgledati posesivnim i previše emotivnim. Pažljivo prekidajte s njim.

Ni danas nisam sklon vjerovati zvijezdama, zodijacima ili horoskopima, ali neki smisao se nazire. Neke stvari zvuče poznato. Volio bih je sresti jednom i reći joj da sada možda shvaćam sve te njene duge, glupe priče o horoskopskim znacima, ali i da je pitam nešto što je ostalo nedorečeno. Nešto što mi je zaboravila objasniti. Kako se može ostaviti blizanca, poput mene, nejakog i nespremnog da shvati svijet koji ga okružuje jer upravo to je i učinila.

Kung flu napada

Spletom neobičnih okolnosti jutro sam proveo u KBC Dubrava gdje sam svjedočio, iz prvog reda, ... Read more

Pravda za Bjelovar

Iz meni nepoznatih razloga u meni je uvijek plamtio plam aktivizma. Ne revolucije, nisam toliko ... Read more

Odgovori