Električna stolica

Prije dva dana su me premjestili iz bloka C u odjel za izvršenje kazne. Dok su me ispraćali, ostali zatvorenici su udarali svojim porcijama, malim metalnim zdjelicama, o rešetke. To je standardni pozdrav onima koji odlaze hodnikom bez povratka. Bar za sad se nitko nije vratio. Pomalo sam bio iznenađen tim činom ostalih zatvorenika. Nisam komunicirao ni s kim, a u dvorištu sam izbjegavao susrete. Uvijek sam se držao po strani, nekako za sebe. Koliko sam mogao. Ja sam ipak znao njih. O svakome sam znao ponešto. Teško je ne čuti žamor u hodniku poslije večere. Čuješ puno toga, puno stvari koje ni ne želiš čuti. Stvari koje ne želiš znati.

Meni je moja spoznaja da me čeka smrtna kazna bila i više nego dovoljna briga. Spoznaja što sam učinio me progonila iz dana u dan. Čovjek sam, nisam zvijer. Imam um i savjest. Nisu me povrh svega zanimala tuđa zvjerstva. Zato se nikada nisam upuštao u socijalna događanja bloka C. Ostali zatvorenici me nisu znali dovoljno da bi me mrzili, niti da bi im stalo do mene. Ipak su me ispratili “časno”. Jer kakav god da sam bio, bio sam jedan od njih. Nisam ostao ravnodušan, okrenuo sam glavu, kimnuo diskretno i još jednom pogledom ispratio braću po bremenu.

U odjelu za izvršenje smrtne kazne je bilo drukčije. Tamo sam imao spokoj i mir. Svoju ćeliju samo za sebe. Mada sam znao da će me pogubiti za manje od 72 sata, nije me bilo strah. Tražio sam da mi donesu moju bilježnicu iz ćelije u kojoj sam zapisivao svoje misli. Time sam se zaokupljao 3 godine dok sam čekao smaknuće. Donijeli su mi moju teku. To su učinili iz samilosti. Učinili su to da bi se oni osjećali bolje jednom kad me ne bude. Gadan je njihov posao. Znam da nas čuvari ne gledaju kao ljude, izbjegavaju ljudske kontakte, ali ipak im nije drago što sudjeluju u našim smaknućima.

Ostatak prve večeri sam ležao na krevetu šutke i samo gledao u strop. Svašta mi je prolazilo kroz glavu, ali nikako strah. On valjda dolazi kasnije. Razmišljao sam tko će mi doći na pogubljenje. Prijatelja nikada nisam imao, rođaci su me se davno odrekli. Vjerojatno će to biti samo neki niži predstavnik vlasti i pokoji reporter. Drugi dan sam spavao do 10 sati. Nisam navikao tako dugo spavati. Začudilo me to što nije bilo buđenja za doručak. Izležavao sam se do ručka. Poslije su me ošišali na ćelavo i obavili liječnički pregled. To mi je potrošilo veći dio pretposljednjeg dana života.

Moj zadnji dan je subota. Večeras u 20:00 sati imam spoj sa stvoriteljem. Nisam vidio kakav je dan vani. Nisam imao prozor. Čuvar mi je rekao da pada kiša još od ranojutarnjih sati. Pomislio sam, kakav tužan dan za umiranje. Ne bih to nazvao strahom, ali čudni osjećaji su me obuzimali. Ispreplitalo se puno raznih emocija u meni. Sjećanja i poneka rijetka dobra stvar mi je prolazila kroz glavu. Večera, ona po mom izboru, je bila u 17:30. Nisam bio posebice zahtjevan u izboru posljednje večere. Tražio sam samo dva velika paketića prženih krumpirića i hladno pivo. Nisam imao neki tek.

Poslije večere je došao svećenik. S njim sam pričao do zadnjega. Pitao me da kako sam i kako se osjećam. Vjerojatno je mislio da se bojim. Nisam se ispovjedio jer nisam praktični vjernik. Vjerujem da nešto iza života postoji, ali vjerujem da ljudi nemaju nikakav utjecaj na to. Godio mi je razgovor. Pričali smo i o mojim zločinima. Svećenik se trudio izbjeći tu temu. Mislio je da će mi biti nelagodno, ali ja sam imao potrebu pričati o tome. Žao mi je što sam učinio to što sam učinio. Shvatio sam da nitko pa ni ja nema pravo odlučivati tko će živjeti, a tko će umrijeti. Bilo mi je žao tih djevojčica. Lišio sam ih svake prilike da okuse život. Žao mi je što nikada neće biti zaljubljene, žao mi je što nikada neće imati djecu, žao mi je što nikada neće imati unuke, žao mi je što sam ih ubio. Žao mi je što sam njihovim obiteljima nanio bol. Mada, ne znam zašto sam to učinio. Ne razumijem taj dio sebe.

Svećenik me otpratio do stolice zajedno sa čuvarima i upraviteljem. Posjeli su me, svezali, namjestili elektrode, a svećenik je izmolio što je morao. Formalno. Na satu je bilo 5 do 20. Tri godine su proletjele kao treptaj oka, a ovih 5 minuta nikako. Sekunda po sekunda. Ni dalje me nije bilo strah. Svim tim krvnicima je vjerojatno bilo neugodnije nego meni. Shvaćao sam tek sad da to moram proći. Smrt za smrt. Zaslužio sam to u potpunosti. Podigli su i zastor. U publici nije bilo nikoga. Neko piskaralo, svećenik i niži predstavnik vlasti. Očima sam šetao po prostoriji da ubijem vrijeme. Napokon je i to došlo. Nepoznata osoba s maskom na licu se prihvatila ručke glavne sklopke toga dijela strujnog kruga u trenu odbrojavanja zadnjih 10 sekundi. Svi su se udaljili.

Sada me dobrano preplavio adrenalin. Srce mi je strahovito tuklo, nisam mogao disati. Na 4 sam zažmirio i stisnuo šake. Nula! Počeo sam se grčiti, zamalo potrgavši pojaseve kojima sam bio vezan. Nakon nekoliko sekundi sam otvorio oči. Ništa. Shvatio sam da sam živ. Cijelo tijelo mi je bilo znojno, a svi mišići u grču. Počeo sam disati duboko. Nisam mogao doći sebi. Nisam shvaćao što se dogodilo. Nakon 30-ak sekundi sam se pribrao i krajičkom oka vidio strku i paniku u upravljačkoj sobi. Svi su se užurbano vrpoljili po toj sobi. Upravitelj je došao do mene i rekao da imaju manjih problema sa sklopkom te da će na tren odgoditi pogubljenje. Upravitelj je otišao nazad u upravljačku prostoriju i iza sebe ostavio odškrinuta vrata. Sasvim jasno sam mogao čuti što govore. Piskaralo u publici je uzbuđeno stajalo na nogama i užurbano zapisivalo nešto u svoj notes. Gospoda u drugoj prostoriji su pričala.

Pričali su, posve nervozno, kako se nešto dogodilo s glavnom razvodnom kutijom tog dijela strujnog kruga te da su vjerojatno zbog toga pregorjeli osigurači. Krivili su oluju i kišu koja je tukla cijeli dan. Počeli su biti veoma nervozni. Psovali su i bili poprilično uzrujani. Skroz su zaboravili za mene. Ja sam se počeo smijati. Prvo tiho, a onda se više nisam mogao suzdržati. Počeo sam se smijati na sav glas. Upravitelju i čuvarima sam privukao pažnju te su oni zbunjeno došli do mene. Nije im bilo jasno čemu se smijem, a ja se nisam prestajao smijati. Bila mi je smiješna ta novo nastala situacija jer ja, ubojica i silovatelj, najniži oblik postojanja, bezvrijednik, jedini sam mogao pomoći tim djelatnicima odjela za izvršenje smrtne kazne da me usmrte, a oni toga nisu bili svjesni. Ja sam bio električar.

Sarmagedon

Počeo sam s pisanjem scenarija za SciFi erotski triler. Bit će to nesumnjivi hit od ... Read more

Zimske radosti

U Južnoj Koreji već danima traju Olimpijske igre na kojima sportaši od prvog dana kukaju ... Read more

Odgovori