’98.

Sjećam se što sam imao na sebi kad je Hrvatska dobila Nizozemce u onoj utakmici za 3. mjesto te 1998. Premda je prošlo 20 godina, sjećam se što sam jeo taj dan, sjećam se svake boje i svakog mirisa taj dan. Čudno kako ti neki dani ostanu upisani u sjećanje. Ne sjećam se što sam ručao u četvrtak, ali znam s kim sam bio na dan kad je Hrvatska uzela povijesno treće mjesto na svjetskoj smotri. S obitelji, na katu, netom smo ga renovirali i to je bila moja nova soba. Treba reći kako sam 1998. bio klinac od svojih 12-13 godina. Pojma nisam imao o životu. Tko bi rekao da ću danas s 33 godine reći istu stvar za sebe. Hej, učim. Stignem.

Kada sam i kako zavolio nogomet, koji je sve samo ne igra, ne znam. Od malena sam trenirao u lokalnom Bilogorcu, koji je btw, najbolji klub na svijetu i šire. Da se ne lažemo, bio sam prvi ispod crte prosječnosti, ali bio sam uporan. Nimalo tehnike, samo jake noge kao onaj nesretni Forrest, no uz sve to prvi albumi i sličice i nekako te nogomet uvuče u to sve. Nogomet – sport koji ima snagu da izazove ratove, ali i moć da poveže. Budi ono nešto animalno u nama. Doslovno! Možete pronaći hrpu video klipova u kojima psi, slonovi, tuljani i slično love loptu. Sav živi svijet voli loptu i loptanje. Očito.

Dan danas, tu i tamo odem pogledati neku utakmicu lokalnog nogometnog giganta. Rijetko, a s godinama i sve rjeđe. Žao mi je ponekad zbog toga. Na utakmicama nas ponese zanos, naboj, strast… Psuje se i pije pivo… Mislim, radi se to i inače, ali hej, nogomet. Igra naš tim, to je jače od nas. I onda reprezentacija. Hrpa ljudi koje ne poznajem u dresu zemlje kojoj sam položio svečanu zakletvu i ekipa koja zarađuje u jednom mjesecu više nego ja za čitav život. Zvuči cinično, ali ta reprezentacija ima neku neviđenu moć da nas ujedini. Zbog te reprezentacije sam plakao nemali broj puta, onaj penal protiv Turske recimo, i uvijek sam bio tu. Ne samo ja, tisuće nas. Bez obzira na razlike. I lijevi i desni, i naši i vaši, i plavi i crveni vragovi.

Svakih par godina ta nam reprezentacija priredi neki šok od kojeg se moramo mjesecima oporavljati. Emotivan smo narod. Vjerujem da svi pamtimo neka prvenstva na koja se nismo kvalificirali, neke propuštene prilike, neke suze stranaca na tom magičnom travnjaku. Ovo prvenstvo je već sad najveći nogometni uspjeh naše nacionalne vrste. To treba uvijek naglasiti i podcrtati. U razgovoru s ljudima koji ovih dana pričaju samo o nogometu, a o čemu bi drugo pričali, nemam dojam da su ljudi zapravo svjesni veličine ovog događaja. U svijetu koji je zaluđen nogometom, mi smo na samom vrhu popisa najboljih. Mi, zemlja koja je velika kao jedan kvart Moskve u kojoj se igra finale. Nismo ni David ni Golijat, već patuljak u zemlji divova. Doći će nam s vremenom koliko je ovo velika stvar zapravo.

Kako god da prođe finale, Hrvatska je moj prvak. Uvijek je bila i uvijek će biti. Nisam nacionalist, ali sam domoljub. Hladan i staložen, ali krajnje iracionalan kad igra naša repka. Ne mrzim tuđe, ali volim svoje. I kad prođe ovo prvenstvo bit ću tamo negdje uz tv ekran maštajući o karti za neku utakmicu nacionalne vrste. Da i to probam za života. Reče moj otac neki dan da on u svom životu više nikad neće vidjeti nogometni događaj nalik ovom u Rusiji. Bojim se da je u pravu. Tko zna hoću li ga ja ikad više doživjeti. Ne događa se ovo svaki dan. Zato treba slaviti, treba živjeti i uživati. Mala smo zemlja, ostvarili smo neslućene rezultate i pitanje je kad ćemo to ponoviti. Slavite kao da sutra ne postoji jer zaista i ne postoji.

Prvenstvo će završiti, igrači će se vratiti, dočekat ćemo ih kako zaslužuju, a onda vakuum. Kad sve prođe ostat ćemo sami u zemlji neslućenih potencijala, prekrasne prirode i sjebanih ljudi. Opterećeni besmislenim podjelama, minusima, praznim selima, ovrhama… Ostat ćemo u najgorem društvu – sami sa sobom. S litice euforije skočit ćemo u bezdan depresije u kojem smo bili prije ovog prvenstva. Prvenstva koje nam je pokazalo i dokazalo još jednom kako možemo biti sretni i veseli dok ne razmišljamo o glupim stvarima. Stoga, veselite se dok traje euforija. Zaslužili smo priliku da mjesec dana zaboravimo na sve. Već prekosutra, kad se sve vrati na staro, mene ćete naći na šanku nekog lokalnog birca kako gledam kvalifikacije za neko novo prvenstvo u utakmici Hrvatske s nekom tamo Gruzijom ili tako nešto. Možda nećemo biti dobri, mučit ćemo se možda, ali meni će i onda Hrvatska biti prvak. Sačuvajte dio današnje strasti, zatrebat će nam već za koji dan.

Jebi se narode, živjela mirovinska reforma

Uvijek je nezahvalno pisati o politici i komentirati bilo što. Imati svoje mišljenje u ovoj ... Read more

Putovanje

Imam neku neviđenu sreću ili nesreću, ni sam više ne znam, da svako moje iole ... Read more

Odgovori