2020.

Tek što nam nije na vrata zakucala 2020. godina, a ja ne mogu da se ne zapitam – kada i kako se to pobogu dogodilo?! Rođen sam 1985., u bilogorskoj provinciji, i kao klinac iz tih krajeva nisam nikada mogao zamisliti život iza 2003. godine. Ni sad ne znam zašto. Mašta mi je uvijek bila ono najjače i najbolje što imam, pa ni uz svu maštu tada kao dječarac nisam mogao zamisliti što nas sve čeka iza 2003. godine. Baš ta godina je bila mi tada bitna jer sam te godine navršio 18 i položio vozački što je, naravno, bilo sve što me tada moglo zanimati. Vozačka je bila i bit će generacijama koje dolaze, ona karta u slobodu i nesputanost, tako da je to posve razumljivo. Nije me čak brinuo ni onaj kultni prijelaz iz 1999. u 2000. i tada revno očekivan kraj svijeta. A trebalo je biti tih krajeva brdo i na sve moguće načine. Od Y2K virusa koji će razjebati računala, preko dolaska brojnih mesija koji će nas pobiti zaradi većeg dobra do pobune strojeva jer svijet se razvijao, a strojevi su samo čekali da nas pobiju jer sanjaju o tome od pamtivijeka. Nisam se bojao ni jednog scenarija, premda je sav živi svijet razmišljao o tome što će biti kada sat otkuca u ponoć 31.12.1999. Nisam se bojao pobune strojeva, ali mi je ipak nekako bilo drago što ne živim kraj tvornice vibratora ili nešto.

Prošla je 2000., prošla je 2003., prošle su još mnoge dvijetisućite, vozačka me služi dobro i dalje, ponešto se ostarjelo, skupilo se ponešto iskustva. Počeo sam raditi, pa prestao, pa počeo i tako nekoliko puta. Usponi i padovi. Što mojom krivicom, što tuđom, ali to je sve život, a maštanja je nekako ponestalo. Udari me tu i tamo neki val inspiracije, ali znatno manje no prije. To je valjda taj život odraslih ili što već. Ne mogu reći da mi se posve sviđa, ali nije ni loše. A sve ono što nisam nekada mogao ni zamisliti – dogodilo se, sa mnom ili bez mene. Mobiteli su narasli u manje televizore i postali osjetljivi na dodir, postali smo dio Europske unije iako se još uvijek učimo demokraciji, svijet je zahvaljujući aplikacijama za komunikaciju postao bliži i veći no ikad prije, otkrili smo Irsku, a za kredite više ne moraš imati jamce. To je možda najgore što se dogodilo. Mislim, tko će sve te kredite otplatiti?!

I baš ta spomenuta Europska unija me nekako fascinira. Što god mi mislili o toj uniji to je najkvalitetniji prostor za život na čitavom svijetu. Kad god pomislite da nije tako sjetite se milijuna ljudi iz nekih tamo žnj zemlja koji teže ući u EU. Osim Britanaca, njima je to bez veze. I ok. Ja ne volim čaj, pa ga ne pijem. Sjećam se kad je Hrvatska godinama željela ući u EU, pa se frkala ruka na leđima da to bude tako. Nije bilo lako. Ni nama, a ni njima. Sad tek vidim da mi njima zapravo trebamo. Zato su nas i primili. Na stranu to što naši ljudi čiste hotele diljem Europe kao vrijedni i radišni. Ispada da njima treba naše iskustvo. Razjebali smo sve čega smo bili dio. Od Personalne unije, Habsburške monarhije, Jugoslavije, neće ni EU proći bolje. Šalu na stranu, ali tako su se ljudi sprdali onih dana kad smo ulazili u EU i onda se dogodi da s 1.1.2020. jedna mala Hrvatska predsjeda Vijećem Europske Unije baš u vrijeme kad Britanci šalju ćao bao združenoj Europi. Bit će da smo ih načeli. No, opet, koje vrijeme za biti živ. Iako formalnost Hrvatska će 6 mjeseci biti na čelu najboljeg prostora za život na čitavom svijetu. A dok ne pronađemo život negdje drugdje – i u svemiru.

Iskreno, nisam to mogao zamisliti. Ni u najluđim snovima. Malo me ipak čudi što ljudi u današnje vrijeme tvrde kako je zemlja ravna ploča i što istraživanje svemira nije otišlo korak dalje. Čudi me također što u današnje doba roditelji odbijaju cijepiti djecu te svjedočimo pojavi nekih bolesti koje smo iskorijenili prije stotinjak godina. Ok, razumijem ja da je neko nepoznato sveučilište u Americi na web stavilo svoje istraživanje o tome kako cjepiva izazivaju autizam i kako se to može veoma lako pronaći na internetu, ali ne razumijem kako se pritom posve zanemaruju sve one stotine relevantnih i priznatih i poznatih istraživanja koja idu u prilog cijepljenju djece. To nisam očekivao u ovoj budućnosti. Priznajem stvar izbora, pa to neka ide na dušu svakom tko izabere taj put.

Neću moralizirati više. Imam i sam previše pepela po sebi, ali želim svijet, vama i sebi, s više razumijevanja i prihvaćanja onog što nas čini boljim i naprednijim. Povijest nas uči, nije nas naučila nažalost, ali nas uči da kao vrsta moramo ići naprijed. Jedino tako možemo biti i napredovati. Razmišljam već danima o toj 2020. i gdje se nalazim, gdje se svijet u kojem živim nalazi i od tu ideja za ovaj tekst koji postaje ništa drugo doli patetična čestitka za Novu godinu. Ne mogu vas promijeniti niti to želim. Mogu mijenjati sebe i na tome ću, nadam se, uvijek raditi. Vama samo želim da u Novoj živite u svijetu gdje se nešto drugačije neće gađati kamenom već gledati sa znatiželjom i potrebom da se upozna i prihvati ako je dobro. Želim vam svijet u kojem nećemo strahovati od crnila i radikalizma, bolesti. Svijet otvoren za svakoga tko želi živjeti u njemu prihvaćajući sve one dobre društvene norme i prakse. Previše vas je tamo da vam želim da vam se sve želje obistine, ali mogu vam poželjeti svijet u kojem ćete moći stvarati svoje snove. Pritom ne gazeći tuđe. Želim vjerovati da ima mjesta za sve nas. Želim da 2020. godina bude ona o kojoj ćemo pričati dobro i sjećati je se sa sjetom. Dovoljno sam zreo da znam da će biti teška i zahtjevna, ali hej, takav je i život. Dok se imamo snage boriti i stvarati dobri smo. Baš to želim svima vama. Snagu za nove izazove koji su pred nama. A meni poželite samo da nastavim maštati. Maštati o svijetu kakav može i treba biti. Živjeli!

Doba svinjarija

Vani je zamalo dovoljno hladno da otpočne sezona kolinja na selu. Iako je svinja sve ... Read more

Kung flu napada

Spletom neobičnih okolnosti jutro sam proveo u KBC Dubrava gdje sam svjedočio, iz prvog reda, ... Read more

Odgovori